Pratite nas

Poznati

10. oktobar – 45 godina bez Silvane: SVE NEPRAVDE I LAŽI RADMILA ARMENULIĆA O SLAVNOJ PJEVAČICI I NJENOJ RODBINI

Published

on

Neke stvari iz burnog života slavne Zilhe Silvane Armenulić možda su trebale da ostanu zauvijek zakopane. Pogovoto što je ona izabrala život kakav je živjela, jer sudbina je tako htjela. Njena rodbina, prijatelji, saradnici…. su izabrali šutnju, iako su svi nosili i nose bolne ožiljke na svojim dušama.

Silvana Armenulić je vječno zaspala 10. oktobra 1976. godine. To je bila nezapamćena tuga u tadašnjoj Jugoslaviji. Na sahrani u Beogradu ispratilo je oko stotinu hiljada ljudi iz svih krajeva zemlje, u kojoj je deset godina vladala estradnom scenom. Milioni njenih poklonika su je oplakivali. Izgubila je život sa nepunih 37 godina.

Zaklopila je Silvana oči kao supruga teniskog stručnjaka Radmila Armenulića, jer nikada nije dobila papir o razvodu, a nisu bili zajedno od 1974. godine. Podnijela je zahtjev za razvod braka, ali Radmilo nije dolazio na sudske pozive. Tog 10. oktobra trebala je da se održi završna rasprava u sudu, nakon koje bi Silvana bila slobodna žena, te bi mogla nesmetano da ozvaniči svoju ljubavnu vezu sa sportskim komentatorom Markom Markovićem.

Malo je poznato da je Silvana sebi kupila stan u Novom Beogradu, te da je napustila onaj zajednički u tadašnjoj Ulici 7. jula. Kćerku joj je čuvala svekrva i za to je tada plaćala mjesečno 600.000 dinara (danas oko 1.000 eura).

One večeri kada je Silvana izgubila život Radmilo Armenulić je odmah došao u njen stan, preuzeo ključeve od Silvanine kućne pomoćnice i promijenio brave, tako da u stan nisu mogle ući ni Silvanine sestre Dina i Abida, ni majka Hajrija Bajraktarević.

U to vrijeme Radmilo je živio sa glumicom i pjevačicom Mirom Pejić, s kojom se kasnije vjenčao i danas žive u tom Silvaninom stanu, a kćerki Gordani je ostao onaj u 7. jula na broju 57.

Ove detalje, kao i još neke u nastavku, Silvanina rodbina nikada ne bi objavila da Radmilo Armenulić prije pola godine nije pred TV kamerama iznio niz neistina o Silvaninoj porodici. Najteže im je palo što je rekao kako je doplatio penziju za Silvaninu majku Hajriju Bajraktarević.

Silvanina majka Hajrija Bajraktarević

Nije on dvije godine penzionog staža Hajriji doplaćivao od srca, nego je preuzeo sve Silvanine obaveze poslije smrti, baš kao i raspolaganje zaostavštinom (tri devizne štedne knjižice pod šifrom), ćupovi puni zlatnog nakita i novčanica koje je Silvana držala u dnevnom boravku, te izvođački tantijemi koje je naplaćivao 40 godina od SOKOJ-a. Od obaveza je imao ostatak duga za stan, otplatu “ford granade” u kojem je Silvana poginula, te doplatu penzionog staža za Hajriju Bajraktarević za nepune dvije godine. Naime, za života je Silvana sklopila ugovor sa dobojskim fondom PIO da za Hajriju doplati potrebni staž.

Jedno vrijeme je Radmilo optužio Hajriju Bajraaktarević da je željela da uzme Silvanin stan u Beogradu.

“Naša majka nikada nije tražila taj stan, ali jeste insistirala za vrijeme sudske rasprave da Silvanin stan ostane Gordani. Sud je tražio da se ona pojavi upravo zbog brakorazvodne parnice koja se već vodila između Radmila i Silvane” – kazuje Silvanina najmlađa sestra Dina Bajraktarević.

I dok su bili u braku Radmilo nikada nije posjećivao Silvanin rodni kraj, a nakon Silvanine smrti njihova zajednička kćerka Gordana godinama nije održavala kontakte ni sakim. U kući su je odgajali da ne održava kontakte čak ni sa Silvaninom majkom. Jednom prlikom je kao djevojčica povrijedila tetu Hajriju, koja je došla da je posjeti u Cavtatu 1978. godine gdje je Silvana imala apartman. Odbila je kontakt sa nanom/bakom rekavši joj nešto što teta Hajrija, u čijoj kosmopolitskoj porodici je bilo svih vjera i nacija, nije mogla nikada shvatiti.

U vrijeme ratnih dešavanja u Bosni, ni Gordana, ni Radmilo, nisu željeli da bar na nekoliko dana prime Silvaninu majku Hajriju Bajraktarević, koja je sa sinovima i snahama morala da napusti kućni prag. (Naj portal)

Poznati

Sačuvano od zaborava: SJEĆANJE NA VELIKOG SEVDALIJU I ČOVJEKA BAJRU REDŽIĆA IZ CAZINA!

Published

on

Prošlo je 17 godina otkad više sa nama nije jedan od najvećih sevdalija koje su BiH i Cazin imali. .

Samo par dana prije nego što je prestalo kucati srce Bajre Redžića, pjevao je, svirao i govorio o sevdalinki za jednu od najgledanijih emisija FTV, koju je snimao Vehid Gunić, a čiji je zaštitni znak bio upravo Bajro Redžić, koji je sa sevdalinkom otvarao i zatvarao ovu emisiju, te pratio mnoge pjevače sevdaha.

Rođen je u Polju 1944. godine, a odrastao u Banja Luci gdje mu je majka radila u tamošnjoj fabrici. Tu je izučio limarski zanat. Svirao do tada frulu, sa 14 godina već stao na veliku scenu u Sanskom Mostu kao mladi solista sevdaha. Po završetku škole majka mu je kupila harmoniku, marke „Melodija“.

Kratko je učio kod Miloša Topića, to mu je bila i prva škola, ponešto od muzičara. Sa 20 godina ga Nikola Đedović uči notalno pismo, pa već nije zavisio od muzičara koji su itekako bili ljubomorni na Bajrin neprikosnoveni talenat.

Svirao je širom bivše Jugoslavije, izučavao sevdalinku. Finese je učio od Šerbe na Radio Sarajevu i od Pavlovića sa kojima je svirao u Erdeviku. On je ušao i u ediciju Instituta sevdaha. Kao vrstan sevdalija našao je prostor i u knjizi o sevdahu Rašida Durića.

Njegovo ime je pri samom vrhu liste ljudi koji su svojim postojanjem, radom i uspjehom zadužili Cazin I Bosnu I Hercegovinu. Bio je vrsni muzičar, kompozitor, istinski ljubitelj sevdalinke i pjesme svoga zavičaja.

Bajro je, reći će vam svi koji su ga poznavali, bio nenametljiv čovjek, svjestan svojih kvaliteta i neizmjernog talenta, ali ipak skroman, uvijek otvoren za savjet, za dobronamjernu kritiku. Uz to, bio je i sjajan pedagog koji je naraštaje cazinske djece podučio umijeću interpretacije sevdalinke, kroz koje Bajrina priča, na neki način, ostaje živa i godinama nakon njegovog odlaska.

Trebali bi sati i sati da se pobroje sve legende sevdaha s kojima je Bajro Redžić sarađivao, svi orkestri i svi festivali u kojima je učestvovao. Zato će vas svi poznatiji muzičari iz BiH, po saznanju da ste iz Cazina, upitati znate li za Bajru Redžića, i ispričati vam neku anegdotu o njegovoj izvrsnosti koja ni kroz decenije bavljenja muzikom nikad nije izgubila na visini.

Tako je Vehid Gunić, antologist sevdalinke, kojeg smo spomenuli na samom početku, jednom prilikom ispričao kako je Bajro, tada još mladić, otišao na audiciju za Narodni okrestar Televizije Sarajevo, možda i najbolji muzički sastav tog vremena. Nakon Bajrine izvedbe komisija koju su činili mahom velikani sevdaha, primijetila je kako Bajri “fali basova”.

Onda se on vratio u Polje, priča Gunić, vježbao basove neko vrijeme, a nakon toga se opet vratio u Sarajevo, te pred komisijom izveo pjesmu odsviranu samo na basovima. Na oduševljeni komentar Ismeta Alajbegovića Šerbe kako je Bajro odličan i kako mu je mjesto u njihovom orkestru, Bajro je samo rekao:
“Moje mjesto je u mom Polju, u mom Cazinu”, zahvalio se i otišao.

Takav je čovjek bio Bajro Redžić. Živio je za muziku, za dobru pjesmu, za neponovljivo iskustvo sevdaha. Uvijek nekako sa strane, iza pjevača, pomalo u njegovoj sjeni, Bajro je svaku interpretaciju sevdalinke učinio potpunijom, boljom i kvalitetnijom. Svaku njegovu izvedbu publika je doživljavala jer je zapravo bio mehlem za sva čula. Toplinu, sjetu, tugu, veselje, sve je donosio kroz izvedbu sugestivno.

Zbog Bajrine svirke i pjesme Lepa Lukić se znala zaputiti posebno u kafane gdje je on nastupao. Slušala ga je i pjevala. Ona I anas, kada priča o najvećim muzičarima iz svojih najzlatnijih vremena, prvo spominje Bajru Redžića.

Jedinu priliku za diskografiju Bajri je ukazao Halid Muslimović, koji je u svojoj firmi “Halix2 izdao njegov CD. Iako taj album nije imao veliku kampanju, godinama se bio jedan od najprodavanijih diskografskih projekata. Muslimović je Redžiću za ovaj album “bacio na kafu” 500 KM (250 eura).

Osim sevdalinki, ovaj doajen sevdaha odlično je pjevao slovenske, hrvatske, makedonske, bugarske, mađarske narodne pjesme, a sevdalinke je pjevao i lično Josipu Brozu Titu.

Zanimljivo je spomenuti da mnogi Bajru i danas nazivaju, iako nije s nama već 17 godina, najvećom enciklopedijom sevdalinki na svim prostorima gdje se ona pjeva.
Bajro Redžić uistinu nije bio samo muzičar, a harmonika nije bila njegov posao. Možda upravo zato s tako velikim oduševljenjem mnogi pričaju o Bajri i danas.
I na kraju ove priče, uz poklon pjesmu, da kažemo kako Bajre Redžića nema u sarajevskoj Kući sevdaha, u kojoj se čuva uspomena na velikane bosanske pjesme. Bar tako se hvale oni koji su je gormirali i koji su danas na njenom čelu. Nije to Bajri šamar, već “borcima” za očuvanje sevdalinke i velikane sevdaha. Nisu krivi oni što su rođeni u pogrešno vrijeme I postavljeni na pogrešno mjesto. (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending