Pratite nas

Sudbine

Stevo Selak preživio je tri kliničke smrti: TRI PUTA SAM UMIRAO I BIO NA „ONOM SVIJETU“

Published

on

Politikolog, pisac, vajar i, kako kaže, motivacioni govornik, Banjalučanin Stevo Selak tvrdi da je umro čak tri puta. I sva tri puta se očigledno vratio na ovaj svijet.

Riječ je, naravno, o kliničkoj smrti, medicinskom pojmu, koji nastupa u trenutku kada srce nakratko prestane da radi i kad se na monitoru pojavi ravna linija. Tada medicina čini svoje i počinje tzv. reanimacija. Milioni ljudi širom svijeta doživjeli su taj fenomen i mnogi od njih tvrde da je to za njih bilo izuzetno iskustvo.

Stevo je preživio dva tumora i u svojim ispovijestima, poslije svega toga tvrdi da se više ničeg ne boji. On je svojim riječima zaintrigirao mnoge, a u jednom od razgovora ispričao je i da ga je kao malog, dječačića od tek četiri godine, sestra Milka usred zime okupala potpuno hladnom vodom poslije čega je navodno pao u komu, prestao da diše i ljekari su konstatovali smrt. To je bilo u vrijeme kad je kao dijete živio u Rijeci, u Hrvatskoj, gdje je i rođen.

“Bio sam u mrtvačnici i spremali su se da me sahrane. Oživio sam poslije 24 sata, što je bilo veliko čudo, koje je iznenadilo i ljekare i roditelje”, pričao je svojevremeno Stevo medijima u regionu.

Nije prošla ni godina, a on se već našao u novoj nevolji. Veli kako je upao u vrelu vodu i izgorio od glave do pete. Sjeća se i da mu je otac Jovan pričao da nije ni disao, ni govorio, ali da su ga nekako spasli. Tri godine kasnije, opet kao dijete, pao je opet u kliničku smrt i u njoj bio više od 20 dana. A ono što mu je ostalo u sjećanju, bilo je buđenje.

“Bilo je fascinantno. Kad sam se probudio, mislio sam da sam u raju. Vidio sam anđele, mnogo curica u bijelim haljinicama. Strašno mi je zujalo u ušima. Ljekari su mislili da neću doživjeti ni 12. godinu. Ipak, ja sam uspio da se čak upišem u vojnu školu u Sarajevu i da je završim.

Treći put, kliničku smrt sam doživio u 23. godini života. Živjeli smo u Trebovljanima, kod Gradiške. Prestao sam odjednom da dišem i pao sam u komu. Osjećao sam se predivno. Ništa me ne boli, lebdim, a kroz glavu munjevitom brzinom lete slike od početka života.

Kad naiđe slika moje supruge Goge, koju mnogo volim i sa kojom imam tri sina, onda slika stane i nastane tuga. Šta će moja Goga bez mene. Ja znam da ne dišem, da sam „otišao“, ali tuga golema: ne mogu prežaliti što sam moju Gogu ostavio. Mislim da me taj žal za ženom vratio u život – ispričao je Selak, a prenio Balkanspress.

Kad je riječ o tome, šta je “tamo vidio”, on kaže “svjetlost, koja je čista ljubav, a ta svjetlost je toliko čista i jaka, a ne smeta očima uopšte”.

„Puštaju mi slike mog života, a ja imam kajanje, ja u svom životu nisam svetac… pa ima li čovjeka da nije zgriješio, barem u mislima… Kad sam imao 20-21 godinu autom sam zgazio zeca, i to su mi prikazali… Išli smo, kaže, na igranku i ja na putu vidio zeca, jurio ga i ubio, i poslije mi bilo iskreno žao…

Dodaje i da je gore vidio ljude, ali da mu nisu dali da ih dotakne…

„Zanimljivo je da nama koji se vraćamo nije gore dozvoljeno da ikog dotaknemo, vidim tijela, vidim ljude, ali kao u nekoj magli… – rekao je pa ispričao i ovozemaljski primer, po vlastitom saznanju, jedne doktorice koja je doživjela kliničku smrt pa “gore vidjela svoje dijete koje je željela da zagrli ali joj je anđeo rekao ne, ne, ti se vraćaš.”

Poslije tri kliničke smrti, Stevo je krenuo u potragu za ljudima sličnim sebi i shvatio je da svi pričaju vrlo sličnu priču.

„U raju prijatelju, sve što poželiš, dobiješ, prvo budeš na onoj livadi pa ideš dalje… – kaže Stevo i dodaje:
„I ti ljudi kažu da im se poslije događaju jako čudne stvari, pojavi im se srce u kafi, ili slično – veli Stevo koji tvrdi da svako od nas ima po dva anđela čuvara koji te dočekaju kad “odeš gore”. Ubijeđen je i da je kraj putovanja jedne duše trenutak kad postaneš anđeo i da bi on u slijedećem životu volio da umre kao dijete jer samo ona postaju anđeli sa zadatkom da pomažu ljudima na zemlji. (Naj portal)

Sudbine

Ponosni Hercegovac: MILENKO VRCAN SVAKE GODINE U LJUBUŠKI SE DOVEZE NOVIM MERCEDESOM

Published

on

Već gotovo tri decenije Milenko Milan Vrcan iz Nagolda u Baden-Virtembergu svake godine putuje u svoju Hercegovinu i gotovo svake godine novim mercedesom. Nije tu riječ o nekakvom dokazivanju već o dječačkom snu kojeg je Milenko sam sebi ostvario.

“Stara narodna izreka kaže: ‘Čovjek snuje, Bog određuje’. I na tom tragu mnogi su životi proživljeni i od toga niko ne može pobjeći. Ali, ponekad se snovi ostvare”, mišljenja je Vrcan.

Kaže, on je pravi svjedok tome.

Milenko je rođen u Ljubuškom, djetinjstvo je proveo u selu Donji Radišići. Značajan uticaj na njegovo odrastanje imala je njegova baka Ana, ali i Hercegovci koji su otišli “trbuhom za kruhom” u Njemačku i svake godine dolazili u posjetu svom rodnom kraju, vozeći mercedes.

“Naši Hercegovci bi iz Njemačke dolazili u Hercegovinu za vrijeme Božića i Gospojine (Velike Gospe). U mom kraju bilo je puno onih koji su otišli u svijet ‘trbuhom za kruhom’, a blagdane i odmore bi provodili na rodnoj grudi.

U to vrijeme standard u Njemačkoj je bio jako visok i živjelo se puno bolje nego u današnje vrijeme. Mnogi stariji ljudi i danas kažu kako su plaće bilo toliko visoke da ih nisu mogli potrošiti”, kaže Milenko za “Fenix-magazin”.

Stariji ljudi koji su živjeli i radili u Njemačkoj prisjećaju se kako su najamnine za stan u to vrijeme iznosile u prosjeku između 300 do 400 tadašnjih njemačkih maraka, a plata im bila do 5.000 njemačkih marka bruto.

Zbog toga ne čudi što su Hercegovci iz Njemačke kući dolazili u skupocjenim automobilima, a mercedes je svakako dominirao. Tome je pridonijela i činjenica da je velik broj iseljenika iz Hercegovine radio u mercedesovim fabrikama.

Tako je Milenko još kao dječak s velikim interesom promatrao i maštao kako će jednoga dana i on imati novog mercedesa s kojim će dolaziti u Hercegovinu. To mu se i ostvarilo. U 30 godina, koliko je proveo u Njemačkoj, promijenio je čak 20 mercedesa i gotovo svake godine u svoju Hercegovinu odlazio s novim mercedesom.

Naime, prije 30 godina, tačno na Valentinovo, 14. februara 1994. godine, iz Hercegovine je došao u Titize Nojštat (okrug Hintercarten), na jugozapadu Baden-Virtemberga i tu ostao dvije godine. Za to je vrijeme upoznao suprugu Slavicu koja je tad živjela u Nagoldu. Godine 1995. su se vjenčali, a on se zaposlio u kompaniju njezinog oca koja je sarađivala s mercedesovom fabrikom u Sindelfingenu.

“Nakon nekoliko godina sam osnovao svoju kompaniju Geristbau Milan, koja radi montažu svih vrsta građevinske skele i sarađuje s mercedesovom fabrikom. Tad sam kupio svoj prvi mercedes. Bilo je to 2000. godine i od tada sam ih promijenio 20 i svi su bili mercedes marke”, kaže on.

Milenko kaže kako mu nikad nisu bile bitne materijalne stvari, niti se želio nekome dokazivati. Želio je, kaže, sebi i svojoj porodici poštenim radom osigurati sigurnu i bolju budućnost.

“Ima ljudi kojima se moj san o mercedesima neće svidjeti, ima onih kojima će to biti simpatično i dobro, ali na njima i njihovom karakteru je što će reći”, mišljenja je Milenko.

Kaže kako je on sretan suprug i otac troje djece. Njegova su djeca njegov dar od Boga, a kaže, da je tek prije nekoliko godina shvatio da početna slova imena njegove djece doista i daju riječ “dar”: Denis, Angelina i Roko. U njegovom životu značajnu ulogu odigrala je njegova baka Ana. On i njegov brat i sestre su je zvali mamom Anom. S njom je proveo veći dio svog djetinjstva, ali i mladosti, odnosno sve do 1990. kada je baka preminula.

“Moja baka Ana bila je oličenje izvorne Hercegovke. Ona mi je usadila vjeru, ljubav, poniznost i sve ostale hršćanske vrijednosti koje sam ja prenosio na svoju djecu. Često je znala reći: Sine moj, bez Boga nema ništa. Možeš imati sva bogatstva ovog svijeta. Ali ako nemaš Boga u sebi, tad nemaš ništa. Tako da ja te hrišćanske vrijednosti prenosim na svoju djecu, i mogu reći ima rezultata. Moja kćerka želi studirati teologiju”, govori Milenko.

Gdje god da bio i šta god radio, kaže, on je najprije Hercegovac i tog se ne odriče.

“I uvijek volim kazati da bi ljudi što god da žele trebali prvo kazati ‘Bože moj…’ pa taman kada su u pitanju i dječje želje i snovi kada se mašta o mercedesu. Baš kao što moja baka govorila sve što nije Božjom rukom blagoslovljeno i ne treba ti, tim riječima Vrcan završava svoju zanimljivu životnu priču.

Milenko Milan Vrcan je ovih dana učestvovao u snimanju spota za pjesmu “Eh, da mi je Hercegovina” sa svojim novim mercedesom S klase. A koliko će ih još promijeniti, samo Bog zna! (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending