Pratite nas

Sudbine

Bolna ispovijest Jasmine o nasilju: PRVI SUPRUG ME PONIŽAVAO I TUKAO, A DRUGI ME DRŽI KAO MALO VODE NA DLANU

Published

on

Govorio mi je da sam glupa, nesposobna, lijena… Tukao me je, a kada je shvatio da mog povratka nema, pokušao je da me kidnapuje i na silu vrati. Iskočila sam iz automobila u pokretu da bih pobjegla i tada sam ga prvi put prijavila. Pušten je poslije nekoliko dana pritvora.

Ovim riječima počinje Jasmina svoju tešku priču o nasilju u braku, omalovažavanju i novoj sreći. Jedina želja joj je da nijedna žena više ne trpi što i ona.

Tokom dvije duge decenije Jasmina Ivanov iz Zrenjanina je bila u braku i vjerova¬la u sve ono što joj je sada bivši muž govorio: da je glupa, nesposobna, lije¬na, nezainteresovana… Bilo je i lije¬pih momenata, ali je na kraju shvatila da sve ono loše što se dešavalo mora da nazove pravim imenom i konačno ode iz tog pakla.

Jasmina je danas u drugom braku, živi novi život, ali joj tragovi svega što je proživjela ne da¬ju mira. Zato je rješila da ispriča svo¬ju priču, da nijedna žena više ne trpi. Odrasla je u Iđošu, kraj Kikinde, ima¬la srerno i bezbrižno djetinjstvo, a on¬da je porasla i udala se.

„Tokom dugih godina prvog bra¬ka bila sam žrtva fizičkog i psihičkog nasilja. Kada smo se vjenčali, vjerova¬la sam da ga volim, a počelo je loše, svađom sa mojim roditeljima. Kao i mnoge žene, i ja sam vjerovala da će se to vremenom promijeniti, ali ni¬je. Postajalo je sve gore i gore – pri¬ča Jasmina (45).
Dobili su dva sina, ali ni to nije ni¬šta promijenilo. Mnogo puta je izbaci¬vana iz kuće i uvijek bila prisiljena da se vrati iako je znala da će, zbog bilo čega, primati udarce.

„Nikad me nije udario tako da može da se vidi, socijalno me je izo¬lovao, od roditelja, rođaka i drugari¬ca. Jednom sam usred noći morala da pješačim 12 kilometara do roditelja ko¬ji žive u selu. Kada sam bila trudna sa drugim djetetom, srušio me je na pod i šutnuo u stomak… Mnoge stvari sam svjesno zaboravila. Naš brak je okončan zbog još jednog obračuna kada sam se pobunila i suprotstavila. Imao je du¬go godina i drugu ženu, sa kojom je i danas, a pokušao je da nas obje za¬posli u istoj firmi, što je za mene bilo ponižavajuće. Ta kap je prelila čašu – rekla je Jasmina.

Sa dvije kese stvari je pobjegla u dru¬gi grad. Sama. Sinove nije ni htjela, ni smjela da izlaže tome.

„Moram priznati da sam par mje¬seci unazad to spremala, odlučila sam da idem za Zrenjanin i pronašla stan. Ipak, odlagala sam pruživši mu još jednu šansu. Sinovi su sada odrasli, neopisivo mi nedostaju, ali nemam kontakt sa njima. Bilo je teško kada sam otišla. Po zanimanju sam vaspi¬tačica, ali nisam birala posao. Bilo mi je važno da radim i zarađujem za sa¬mostalan život. Ali poslije nekoliko da¬na zatišja krenuo je progon, kada je muž shvatio da nisam kod roditelja – kaže Jasmina.

Kada ju je pronašao, dovodio je dje¬cu, kupovao joj satove, parfeme, cvijeće i bombonjere, misleći da se tako mo¬že sve obrisati.

„Kada je shvatio da povratka ne¬ma, pokušao je da me kidnapuje i na silu vrati. Iskočila sam iz automobila u pokretu da bih pobjegla. Tada sam ga prvi put prijavila, ali je pušten po¬slije par dana pritvora – kaže Jasmina.

Jasmina danas živi sa drugim su¬prugom Aleksandrom i njegovom dje¬com iz prethodnog braka, koju doživ¬ljava kao svoju. Danilu (19), Andreju (12) i Mini (10) mama je rano premi¬nula. Živjeli su sa ocem, a nju su lije¬po prihvatili.

„Aleksandar i ja smo se ponovo sreli poslije dugo godina. Upoznali smo se davne 1995. godine kao tinejdžeri i zaljubili se. To je bilo drugo vrijeme, dopisiva¬li smo se, družili. Bila sam jako stid¬ljiva, nisam mu pokazala kakva sam i dešavalo mi se da otvorim usta da nešto kažem i ni glasa. Danas, poslije skoro 30 godina, zamjera mi na tome. Kaže da nije znao da sam toliko pa¬metna, duhovita, muzikalna.
Posljednji put smo se vidjeli 2001. godine. Nakon toga svako je otišao na svoju stranu. Ja sam se udala, a on se oženio. Naš¬li smo se poslije 18 godina – priča Jasmina.

„Najteže mi je bilo kada smo tek počeli da živimo svi zajedno. Moj biv¬ši muž je provalio u stan, preplašio djecu, mene je čupao, davio… Boja¬la sam se da će me Aleksandar osta¬viti, da će me i njegova djeca odbaciti, ali nisu i hvala im na tome. Željeli su da ostanemo zajedno i danas me zovu mamom. Suprug mi je povratio vjeru u sebe, svakog dana mi daje do zna¬nja koliko sam sposobna i koliko me voli. Uprkos godinama i finansijskim problemima, pokušavamo da dobije¬mo bebu – sa nadom i optimizmom priča Jasmina.

Sve što je proživjela ima svoju cijenu. Strahovi ostaju dugo, teško ih je pre-vazići, ali uz stručnu pomoć, snažnu volju i želju da živi, smatra da je us¬pjela da krene dalje.

„Kod mene je uz volju bilo i po¬malo prkosa. Divan odnos sa supru¬gom i njegovom djecom pomogao mi je u borbi sa anksioznošću. Sada ra¬dim u Novom Sadu, napredovala sam na poslu, samouvjerena sam, zračim srećom i pozitivnom energijom. U ži¬votu mi jedino nedostaju moja djeca i zdravlje mog supruga, koji ima teško oboljenje kičme, piše Blic Žena.

Sve ovo sam ispričala jer želim da sve majke, žene, djevojke imaju snage da budu ono što jesu, da ne dozvole da im bilo ko poljulja vje¬ru u sebe jer kako zračite, tako će vas i drugi vidjeti. Danas je moj moto: “ja mogu sve”. I vjerujte da mogu, a mo¬gu i druge žene koje proživljavaju ono što sam ja prošla – poručuje Jasmina. (Naj portal)

Sudbine

Ponosni Hercegovac: MILENKO VRCAN SVAKE GODINE U LJUBUŠKI SE DOVEZE NOVIM MERCEDESOM

Published

on

Već gotovo tri decenije Milenko Milan Vrcan iz Nagolda u Baden-Virtembergu svake godine putuje u svoju Hercegovinu i gotovo svake godine novim mercedesom. Nije tu riječ o nekakvom dokazivanju već o dječačkom snu kojeg je Milenko sam sebi ostvario.

“Stara narodna izreka kaže: ‘Čovjek snuje, Bog određuje’. I na tom tragu mnogi su životi proživljeni i od toga niko ne može pobjeći. Ali, ponekad se snovi ostvare”, mišljenja je Vrcan.

Kaže, on je pravi svjedok tome.

Milenko je rođen u Ljubuškom, djetinjstvo je proveo u selu Donji Radišići. Značajan uticaj na njegovo odrastanje imala je njegova baka Ana, ali i Hercegovci koji su otišli “trbuhom za kruhom” u Njemačku i svake godine dolazili u posjetu svom rodnom kraju, vozeći mercedes.

“Naši Hercegovci bi iz Njemačke dolazili u Hercegovinu za vrijeme Božića i Gospojine (Velike Gospe). U mom kraju bilo je puno onih koji su otišli u svijet ‘trbuhom za kruhom’, a blagdane i odmore bi provodili na rodnoj grudi.

U to vrijeme standard u Njemačkoj je bio jako visok i živjelo se puno bolje nego u današnje vrijeme. Mnogi stariji ljudi i danas kažu kako su plaće bilo toliko visoke da ih nisu mogli potrošiti”, kaže Milenko za “Fenix-magazin”.

Stariji ljudi koji su živjeli i radili u Njemačkoj prisjećaju se kako su najamnine za stan u to vrijeme iznosile u prosjeku između 300 do 400 tadašnjih njemačkih maraka, a plata im bila do 5.000 njemačkih marka bruto.

Zbog toga ne čudi što su Hercegovci iz Njemačke kući dolazili u skupocjenim automobilima, a mercedes je svakako dominirao. Tome je pridonijela i činjenica da je velik broj iseljenika iz Hercegovine radio u mercedesovim fabrikama.

Tako je Milenko još kao dječak s velikim interesom promatrao i maštao kako će jednoga dana i on imati novog mercedesa s kojim će dolaziti u Hercegovinu. To mu se i ostvarilo. U 30 godina, koliko je proveo u Njemačkoj, promijenio je čak 20 mercedesa i gotovo svake godine u svoju Hercegovinu odlazio s novim mercedesom.

Naime, prije 30 godina, tačno na Valentinovo, 14. februara 1994. godine, iz Hercegovine je došao u Titize Nojštat (okrug Hintercarten), na jugozapadu Baden-Virtemberga i tu ostao dvije godine. Za to je vrijeme upoznao suprugu Slavicu koja je tad živjela u Nagoldu. Godine 1995. su se vjenčali, a on se zaposlio u kompaniju njezinog oca koja je sarađivala s mercedesovom fabrikom u Sindelfingenu.

“Nakon nekoliko godina sam osnovao svoju kompaniju Geristbau Milan, koja radi montažu svih vrsta građevinske skele i sarađuje s mercedesovom fabrikom. Tad sam kupio svoj prvi mercedes. Bilo je to 2000. godine i od tada sam ih promijenio 20 i svi su bili mercedes marke”, kaže on.

Milenko kaže kako mu nikad nisu bile bitne materijalne stvari, niti se želio nekome dokazivati. Želio je, kaže, sebi i svojoj porodici poštenim radom osigurati sigurnu i bolju budućnost.

“Ima ljudi kojima se moj san o mercedesima neće svidjeti, ima onih kojima će to biti simpatično i dobro, ali na njima i njihovom karakteru je što će reći”, mišljenja je Milenko.

Kaže kako je on sretan suprug i otac troje djece. Njegova su djeca njegov dar od Boga, a kaže, da je tek prije nekoliko godina shvatio da početna slova imena njegove djece doista i daju riječ “dar”: Denis, Angelina i Roko. U njegovom životu značajnu ulogu odigrala je njegova baka Ana. On i njegov brat i sestre su je zvali mamom Anom. S njom je proveo veći dio svog djetinjstva, ali i mladosti, odnosno sve do 1990. kada je baka preminula.

“Moja baka Ana bila je oličenje izvorne Hercegovke. Ona mi je usadila vjeru, ljubav, poniznost i sve ostale hršćanske vrijednosti koje sam ja prenosio na svoju djecu. Često je znala reći: Sine moj, bez Boga nema ništa. Možeš imati sva bogatstva ovog svijeta. Ali ako nemaš Boga u sebi, tad nemaš ništa. Tako da ja te hrišćanske vrijednosti prenosim na svoju djecu, i mogu reći ima rezultata. Moja kćerka želi studirati teologiju”, govori Milenko.

Gdje god da bio i šta god radio, kaže, on je najprije Hercegovac i tog se ne odriče.

“I uvijek volim kazati da bi ljudi što god da žele trebali prvo kazati ‘Bože moj…’ pa taman kada su u pitanju i dječje želje i snovi kada se mašta o mercedesu. Baš kao što moja baka govorila sve što nije Božjom rukom blagoslovljeno i ne treba ti, tim riječima Vrcan završava svoju zanimljivu životnu priču.

Milenko Milan Vrcan je ovih dana učestvovao u snimanju spota za pjesmu “Eh, da mi je Hercegovina” sa svojim novim mercedesom S klase. A koliko će ih još promijeniti, samo Bog zna! (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending