Pratite nas

Sudbine

Diplomirao s prosjekom 8,35: BRANE JE ZAVRŠIO FAKULTET U PEDESETOJ GODINI, A IŠAO NA PREDAVANJE SA SINOM

Published

on

Želja za fakultetskom diplomom Branimira Džajića (50) bila je jača od rata i drugih životnih prekretnica koje su ga omele da u mladosti ostvari taj san. Na studije se odlučio u poznim godinama, a zahvaljujući zrelosti i iskustvu, koji su mu bili najveći saveznik za upijanje znanja, okitio se titulom najboljeg studenta banjalučkog Poljoprivrednog fakulteta.

Da za učenje i lično napredovanje nikad nije kasno primjer je ovaj Banjalučanin koji je tokom životnog puta prešao mnoge stepenice. Nakon što se ostvario u ulozi vojnika, radnika, supruga, oca, na red je došla i fakultetska diploma. Kao redovan student na Poljoprivredni fakultet u Banjaluci, smjer Animalna proizvodnja, upisao se 2018. godine, a krajem decembra prošle godine diplomirao s prosjekom ocjena 8,35, što je ujedno bio i najviši prosjek među studentima koji su upisani iste godine kad i on.

“Kada sam završio srednju školu, veterinarski tehničar, upisao sam Poljoprivredni fakultet u Sarajevu 1991. godine, ali sam odmah upućen na služenje vojnog roka koji je u tadašnjoj Jugoslaviji bio obavezan. Utom je počeo rat, tako da studije u Sarajevu nisam imao prilike nastaviti”, prisjeća se Džajić.

Kada je u oktobru 1992. godine počeo s radom Poljoprivredni fakultet u Banjaluci, on je bio među prvom generacijom upisanih studenata, ali ratna dešavanja nisu mu omogućila nastavak školovanja.

“Na Veterinarskom institutu ‘Dr Vaso Butozan’ zaposlio sam se 1996. godine, gdje i danas radim, a život je nastavio svojim uobičajenim tokom. Oženio sam se, dobio troje djece, a fakultet i učenje potpuno zaboravio. Ipak, prije četiri godine na kumovu inicijativu odlučio sam da ponovo sjednem u studentsku klupu”, priča Džajić za “Glas Srpske”.

Uporedo s poslovnim i porodičnim obavezama, obavljao je i one na fakultetu. Iako priznaje da je bilo teško fizički sve uskladiti na predavanjima je bio redovan i svaki slobodan minut koristio za učenje.

“U početku sam mislio da je nemoguće da dođem do cilja, ali materija me je veoma zainteresovala jer je usko vezana za posao koji radim, pa je sve išlo glatko do te mjere da sam u oktobru ove godine upisao i master studije. U moru svakodnevnih aktivnosti, učenje je za mene bilo opuštajuće, a imao sam i podršku djece i supruge koja me je često znala poštedjeti obaveza kako bih mogao da učim”, zahvalan je Džajić koji kaže da su mnogo razumijevanja pokazale i njegove radne kolege.

Navodi da posao, koji je mahom vezan za teren, nikada nije zapostavio te da je često radio i vikendom.

Džajić priča da je imao i izuzetan odnos s profesorima i mladim kolegama, s kojima se na početku studija, dok se nisu bolje upoznali, znao našaliti da je on profesor što je u prepričavanjima izazivalo smijeh.

“Svima je bilo čudno otkud u tim godinama da se odlučim studirati, ali veoma brzo to je prestalo biti atrakcija. Tokom druženja s daleko mlađim kolegama više je meni bilo neprijatno, mislio sam možda smetam i kvarim njihovu mladalačku priču. Jedno vrijeme sam sa sinom išao na predavanja jer je i on studirao na Poljoprivrednom fakultetu”, kazuje on.
Sada kada je sve iza njega, Džajić smatra, da ga je do uspjeha pored njegove snage i volje bodrila i božija ruka.

“Prvi ispit, genetika, bio je presudan, nastaviti ili odustati. Položio sam ga sedmicom i onda lagano hvatao ritam u učenju pa su ocjene bile sve veće i veće. Otežavajuća okolnost bila je brzina upijanja znanja, koja je kod mlađih bolja, tako da sam morao više zapeti ali zrelost i iskustvo bili su na mojoj strani”, završava svoju priču Džajić, koji bi volio da ima poljoprivredno imanje jer se, kako kaže, od tog posla može veoma lijepo i slobodno živjeti.

Na nedavno održanoj svečanosti, povodom 47 godina rada Univerziteta u Banjaluci, Branimir Džajić nagrađen je zlatnom značkom.

“Kada su me nazvali iz rektorata i rekli da će mi dodijeliti značku, nisam bio svjestan da je to medaljon za uspjeh. Djeca, supruga, ja svi smo ponosni i pomalo nesvjesni da se to sve izdešavalo”, kazuje Džajić. (Naj portal)

Sudbine

Ponosni Hercegovac: MILENKO VRCAN SVAKE GODINE U LJUBUŠKI SE DOVEZE NOVIM MERCEDESOM

Published

on

Već gotovo tri decenije Milenko Milan Vrcan iz Nagolda u Baden-Virtembergu svake godine putuje u svoju Hercegovinu i gotovo svake godine novim mercedesom. Nije tu riječ o nekakvom dokazivanju već o dječačkom snu kojeg je Milenko sam sebi ostvario.

“Stara narodna izreka kaže: ‘Čovjek snuje, Bog određuje’. I na tom tragu mnogi su životi proživljeni i od toga niko ne može pobjeći. Ali, ponekad se snovi ostvare”, mišljenja je Vrcan.

Kaže, on je pravi svjedok tome.

Milenko je rođen u Ljubuškom, djetinjstvo je proveo u selu Donji Radišići. Značajan uticaj na njegovo odrastanje imala je njegova baka Ana, ali i Hercegovci koji su otišli “trbuhom za kruhom” u Njemačku i svake godine dolazili u posjetu svom rodnom kraju, vozeći mercedes.

“Naši Hercegovci bi iz Njemačke dolazili u Hercegovinu za vrijeme Božića i Gospojine (Velike Gospe). U mom kraju bilo je puno onih koji su otišli u svijet ‘trbuhom za kruhom’, a blagdane i odmore bi provodili na rodnoj grudi.

U to vrijeme standard u Njemačkoj je bio jako visok i živjelo se puno bolje nego u današnje vrijeme. Mnogi stariji ljudi i danas kažu kako su plaće bilo toliko visoke da ih nisu mogli potrošiti”, kaže Milenko za “Fenix-magazin”.

Stariji ljudi koji su živjeli i radili u Njemačkoj prisjećaju se kako su najamnine za stan u to vrijeme iznosile u prosjeku između 300 do 400 tadašnjih njemačkih maraka, a plata im bila do 5.000 njemačkih marka bruto.

Zbog toga ne čudi što su Hercegovci iz Njemačke kući dolazili u skupocjenim automobilima, a mercedes je svakako dominirao. Tome je pridonijela i činjenica da je velik broj iseljenika iz Hercegovine radio u mercedesovim fabrikama.

Tako je Milenko još kao dječak s velikim interesom promatrao i maštao kako će jednoga dana i on imati novog mercedesa s kojim će dolaziti u Hercegovinu. To mu se i ostvarilo. U 30 godina, koliko je proveo u Njemačkoj, promijenio je čak 20 mercedesa i gotovo svake godine u svoju Hercegovinu odlazio s novim mercedesom.

Naime, prije 30 godina, tačno na Valentinovo, 14. februara 1994. godine, iz Hercegovine je došao u Titize Nojštat (okrug Hintercarten), na jugozapadu Baden-Virtemberga i tu ostao dvije godine. Za to je vrijeme upoznao suprugu Slavicu koja je tad živjela u Nagoldu. Godine 1995. su se vjenčali, a on se zaposlio u kompaniju njezinog oca koja je sarađivala s mercedesovom fabrikom u Sindelfingenu.

“Nakon nekoliko godina sam osnovao svoju kompaniju Geristbau Milan, koja radi montažu svih vrsta građevinske skele i sarađuje s mercedesovom fabrikom. Tad sam kupio svoj prvi mercedes. Bilo je to 2000. godine i od tada sam ih promijenio 20 i svi su bili mercedes marke”, kaže on.

Milenko kaže kako mu nikad nisu bile bitne materijalne stvari, niti se želio nekome dokazivati. Želio je, kaže, sebi i svojoj porodici poštenim radom osigurati sigurnu i bolju budućnost.

“Ima ljudi kojima se moj san o mercedesima neće svidjeti, ima onih kojima će to biti simpatično i dobro, ali na njima i njihovom karakteru je što će reći”, mišljenja je Milenko.

Kaže kako je on sretan suprug i otac troje djece. Njegova su djeca njegov dar od Boga, a kaže, da je tek prije nekoliko godina shvatio da početna slova imena njegove djece doista i daju riječ “dar”: Denis, Angelina i Roko. U njegovom životu značajnu ulogu odigrala je njegova baka Ana. On i njegov brat i sestre su je zvali mamom Anom. S njom je proveo veći dio svog djetinjstva, ali i mladosti, odnosno sve do 1990. kada je baka preminula.

“Moja baka Ana bila je oličenje izvorne Hercegovke. Ona mi je usadila vjeru, ljubav, poniznost i sve ostale hršćanske vrijednosti koje sam ja prenosio na svoju djecu. Često je znala reći: Sine moj, bez Boga nema ništa. Možeš imati sva bogatstva ovog svijeta. Ali ako nemaš Boga u sebi, tad nemaš ništa. Tako da ja te hrišćanske vrijednosti prenosim na svoju djecu, i mogu reći ima rezultata. Moja kćerka želi studirati teologiju”, govori Milenko.

Gdje god da bio i šta god radio, kaže, on je najprije Hercegovac i tog se ne odriče.

“I uvijek volim kazati da bi ljudi što god da žele trebali prvo kazati ‘Bože moj…’ pa taman kada su u pitanju i dječje želje i snovi kada se mašta o mercedesu. Baš kao što moja baka govorila sve što nije Božjom rukom blagoslovljeno i ne treba ti, tim riječima Vrcan završava svoju zanimljivu životnu priču.

Milenko Milan Vrcan je ovih dana učestvovao u snimanju spota za pjesmu “Eh, da mi je Hercegovina” sa svojim novim mercedesom S klase. A koliko će ih još promijeniti, samo Bog zna! (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending