Pratite nas

Sudbine

Ispovijest jednog gastarbajtera: META IZRUGIVANJA U SELU, JER JE UZEO MISTRIJU U RUKE

Published

on

Nije nikakva ni tajna, niti novost da Balkanci koji su otuišli „trbuhom za kruhopm“ u tuši svijet, ne prekidaju veze s rodnim krajem. Pomažu fionanijski familiju, komšije, rodni kraj…. Međutim, nisi rijetki slučajevi da dožive razočarenja u rodnom zavičaju.

Jedan slučaj Bosanca, koji je već 16 godina živi u Njemačkoj, kazuje upravo o tome. Riječ je o 36-godišnjem A.P. iz Štutgarta. Njega su ljetos razočarale komšije. Nije želio da mu se objavi ime i prezime jer, kaže, oni kojih se ova priča tiče, ionako će se u njoj prepoznati.

A.P., u selu u BiH ima roditeljsku kuću, ali je prije nekoliko mjeseci odlučio kupiti kuću koja se prodavala u komšiluku i koju je trebalo renovirati.

„Želio sam u svome selu imati nešto samo svoje. Uz to kuća nije imala veliku vrijednost, ali joj je bilo potrebno renoviranje koje sam planirao početi ovo ljeto, kaže A.P, piše Fenix-magazin.

Ali, A.P., nije računao na teškoće na koje će naići.

„Imao sam plan onoga što treba sve napraviti ovo ljeto. Uzeo sam i malo duži odmor te planirao u BiH ostati duže nego inače. Problem je nastao kada sam počeo tražiti majstore. Jednostavno ih nema, a oni koji rade, zauzeti su, a da bih došao kod njih na red, mogu proći i mjeseci. Jedan majstor mi je rekao kako on može odrediti cijenu koju hoće jer jednostavno ljudi nemaju izbora. On je jedini u krugu od 100 kilometara koji radi taj posao, govori A.P.

U nemogućnosti da pronađe radnike, A.P. je odlučio sam započeti ono što može i zna raditi. Tek je onda za njega uslijedio, kaže, šok i razočaranje.

„Počeo sam raditi sam, nisam uspio naći radnike, čak ni one za miješanje malte. I novac nije bio u pitanju, ponudio sam dobru dnevnicu. No, mlađi su se razbježali po moru, neki jednostavno neće jer misle, ako si došao iz Njemačke pun si para ko brod pa im je sve malo.

A kad sam počeo raditi, neki su mi se susjedi počeli rugati. U kafiću u selu se zafrkavali i smijali, govorili kako sam škrt pa radim sve sam. Nisam škrt, samo ne mogu naći radnika koji će raditi, a da neće svakih pola sata uzeti pauzu za jednu pivu. Pa ja si ne mogu dopustiti da tu kuću renoviram dvije godine, a sve mogu napraviti za nekoliko mjeseci, pa čak i ako većinu poslova odradim sam, kaže A.P.

Najviše ga je, kaže, razočarala reakcija nekih njegovih komšija.

‘Mladima je glavno reći da se oni neće ubijati za dnevnicu od 50-60 eura. A gdje ćeš to danas zaraditi?‘

„Ljudi valjda nisu navikli na rad. Mladima je glavno reći da se oni neće ubijati za dnevnicu od 50-60 eura. A gdje ćeš to danas zaraditi? Jednostavno nitko ne želi raditi. Nikoga ne zanimaju zanati, svi žele na fakultete. Mladi koji su završili fakultete, njima je ispod časti čistiti ljeti, jer su oni, kažu, fakultetski obrazovani. Radije će valjda sjediti u kući na grbači roditeljima i čekati odgovarajuću poslovnu priliku. Ne razumijem to.

Kad sam došao u Njemačku, radio sam sve i svašta i sada imam svoju firmu. Uložio sam dosta rada i truda da bih je podigao, ali sad sam zadovoljan kako poslujem. No, do toga je trebalo doći, govori A.P…

Poslije njemačkog poslovnog uspjeha A,P. se suočio s izazovom koji nije očekivao. Ali, kako vidimo, ne misli se predati ovdašnjoj letargiji. Možda će mu medijski napisi pomoći da pronađe majstore ili aktivira fakultetski obrazovane mlade da shvate što znače zarađeni euri. (Naj portal)

Sudbine

Ponosni Hercegovac: MILENKO VRCAN SVAKE GODINE U LJUBUŠKI SE DOVEZE NOVIM MERCEDESOM

Published

on

Već gotovo tri decenije Milenko Milan Vrcan iz Nagolda u Baden-Virtembergu svake godine putuje u svoju Hercegovinu i gotovo svake godine novim mercedesom. Nije tu riječ o nekakvom dokazivanju već o dječačkom snu kojeg je Milenko sam sebi ostvario.

“Stara narodna izreka kaže: ‘Čovjek snuje, Bog određuje’. I na tom tragu mnogi su životi proživljeni i od toga niko ne može pobjeći. Ali, ponekad se snovi ostvare”, mišljenja je Vrcan.

Kaže, on je pravi svjedok tome.

Milenko je rođen u Ljubuškom, djetinjstvo je proveo u selu Donji Radišići. Značajan uticaj na njegovo odrastanje imala je njegova baka Ana, ali i Hercegovci koji su otišli “trbuhom za kruhom” u Njemačku i svake godine dolazili u posjetu svom rodnom kraju, vozeći mercedes.

“Naši Hercegovci bi iz Njemačke dolazili u Hercegovinu za vrijeme Božića i Gospojine (Velike Gospe). U mom kraju bilo je puno onih koji su otišli u svijet ‘trbuhom za kruhom’, a blagdane i odmore bi provodili na rodnoj grudi.

U to vrijeme standard u Njemačkoj je bio jako visok i živjelo se puno bolje nego u današnje vrijeme. Mnogi stariji ljudi i danas kažu kako su plaće bilo toliko visoke da ih nisu mogli potrošiti”, kaže Milenko za “Fenix-magazin”.

Stariji ljudi koji su živjeli i radili u Njemačkoj prisjećaju se kako su najamnine za stan u to vrijeme iznosile u prosjeku između 300 do 400 tadašnjih njemačkih maraka, a plata im bila do 5.000 njemačkih marka bruto.

Zbog toga ne čudi što su Hercegovci iz Njemačke kući dolazili u skupocjenim automobilima, a mercedes je svakako dominirao. Tome je pridonijela i činjenica da je velik broj iseljenika iz Hercegovine radio u mercedesovim fabrikama.

Tako je Milenko još kao dječak s velikim interesom promatrao i maštao kako će jednoga dana i on imati novog mercedesa s kojim će dolaziti u Hercegovinu. To mu se i ostvarilo. U 30 godina, koliko je proveo u Njemačkoj, promijenio je čak 20 mercedesa i gotovo svake godine u svoju Hercegovinu odlazio s novim mercedesom.

Naime, prije 30 godina, tačno na Valentinovo, 14. februara 1994. godine, iz Hercegovine je došao u Titize Nojštat (okrug Hintercarten), na jugozapadu Baden-Virtemberga i tu ostao dvije godine. Za to je vrijeme upoznao suprugu Slavicu koja je tad živjela u Nagoldu. Godine 1995. su se vjenčali, a on se zaposlio u kompaniju njezinog oca koja je sarađivala s mercedesovom fabrikom u Sindelfingenu.

“Nakon nekoliko godina sam osnovao svoju kompaniju Geristbau Milan, koja radi montažu svih vrsta građevinske skele i sarađuje s mercedesovom fabrikom. Tad sam kupio svoj prvi mercedes. Bilo je to 2000. godine i od tada sam ih promijenio 20 i svi su bili mercedes marke”, kaže on.

Milenko kaže kako mu nikad nisu bile bitne materijalne stvari, niti se želio nekome dokazivati. Želio je, kaže, sebi i svojoj porodici poštenim radom osigurati sigurnu i bolju budućnost.

“Ima ljudi kojima se moj san o mercedesima neće svidjeti, ima onih kojima će to biti simpatično i dobro, ali na njima i njihovom karakteru je što će reći”, mišljenja je Milenko.

Kaže kako je on sretan suprug i otac troje djece. Njegova su djeca njegov dar od Boga, a kaže, da je tek prije nekoliko godina shvatio da početna slova imena njegove djece doista i daju riječ “dar”: Denis, Angelina i Roko. U njegovom životu značajnu ulogu odigrala je njegova baka Ana. On i njegov brat i sestre su je zvali mamom Anom. S njom je proveo veći dio svog djetinjstva, ali i mladosti, odnosno sve do 1990. kada je baka preminula.

“Moja baka Ana bila je oličenje izvorne Hercegovke. Ona mi je usadila vjeru, ljubav, poniznost i sve ostale hršćanske vrijednosti koje sam ja prenosio na svoju djecu. Često je znala reći: Sine moj, bez Boga nema ništa. Možeš imati sva bogatstva ovog svijeta. Ali ako nemaš Boga u sebi, tad nemaš ništa. Tako da ja te hrišćanske vrijednosti prenosim na svoju djecu, i mogu reći ima rezultata. Moja kćerka želi studirati teologiju”, govori Milenko.

Gdje god da bio i šta god radio, kaže, on je najprije Hercegovac i tog se ne odriče.

“I uvijek volim kazati da bi ljudi što god da žele trebali prvo kazati ‘Bože moj…’ pa taman kada su u pitanju i dječje želje i snovi kada se mašta o mercedesu. Baš kao što moja baka govorila sve što nije Božjom rukom blagoslovljeno i ne treba ti, tim riječima Vrcan završava svoju zanimljivu životnu priču.

Milenko Milan Vrcan je ovih dana učestvovao u snimanju spota za pjesmu “Eh, da mi je Hercegovina” sa svojim novim mercedesom S klase. A koliko će ih još promijeniti, samo Bog zna! (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending