Pratite nas

Poznati

Izgubila je bitku sa opakom bolešću: NAPUSTILA NAS JE I MARINA TUCAKOVIĆ

Published

on

Marina Tucaković izgubila je bitku poslije teške bolesti u 67. godini. Najpoznatiji tekstopisac na balkanskim prostorima posljednje dane provela je u beogradskoj KBC Dragiša Mišović, gdje je prebačena pošto joj je u utorak, 14. septembra, pozlilo, kad je stavljena na respirator, a bila je pozitivna na korona virus.

Početkom 2018. godine joj je dijagnostikovan maligni tumor dojke, nakon čega je ubrzo i operisana.

Sa devetnaest godina počela je da se bavi pisanjem tekstova za pjesme, uglavnom pop, a kasnije i turbo-folk žanra – tako osmišljavajući tekstove pjesama koje su danas balkanski i svetski hitovi.

Marina je rođena 4.11.1953. godine u Beogradu. Završila je Ekonomski fakultet u Beogradu. Njen život su obilježili brojni sretni, ali i bolni trenuci, a sve njih je proživljavala uz podršku i ljubav supruga Aleksandra Fute Radulovića. Marina i Aleksandar imaju sina Milana, a njihov drugi sin Miloš je iznenada preminuo 2008. godine. Njegovo beživotno tijelo je u porodičnom domu Radulovićevih pronašla njegova tadašnja djevojka Saša.

Marina se od toga nikada nije potpuno oporavila, ali ipak se okrenula poslu i utjehu pronašla u onome što najbolje radi, pisanju pjesama. Marina je govorila da bi voljela biti anonimna osoba i nije voljela da se mnogo pojavljuje na televiziji, a kad se pojavila na početku karijere bila je pod stresom kad bi trebalo da ide u neku emisiji. Svoje slobodno vrijeme provodila je sa porodicom tako što bi zajedno ručali, a uveče bi se okupljali i razgovaraju. Ponekad su znali da odu i na neko putovanje.

Marina je karijeru započela sarađujući s grupom Zana, za koju je napisala hit “Dodirni mi kolena”, koja je objavljena 1982. godine i odmah postala hit. Autorka je tekstova pjesama Dragane Mirković, Harisa Džinovića, Mire Škorić, Esada Plavog, Nede Ukraden, Jelene Karleuše, Lepe Brene, Zdravka Čolića, grupe Zana, Tošeta Proeskog, Džeja, Željka Samardžića, Aca Lukasa, Saše Matića…

Inspiraciju ponekad pronalazi iz priča „običnih” ljudi koje poznaje cijeli život. Ističe da postoji jedna zanimljiva stvar, a to je njena sposobnost da predosjeti stvari. Znala je napisati pjesmu u kojoj je opisana situacija koja se nakon mjesec ili dva dogodila nekome. Pored toga što je bila saradnik i ostvarivala odličnu poslovnu saradnju sa mnogim estradnim umjetnicima, Marina je sa njima i privatno veliki prijatelj. (Naj portal)

Poznati

Sačuvano od zaborava: SJEĆANJE NA VELIKOG SEVDALIJU I ČOVJEKA BAJRU REDŽIĆA IZ CAZINA!

Published

on

Prošlo je 17 godina otkad više sa nama nije jedan od najvećih sevdalija koje su BiH i Cazin imali. .

Samo par dana prije nego što je prestalo kucati srce Bajre Redžića, pjevao je, svirao i govorio o sevdalinki za jednu od najgledanijih emisija FTV, koju je snimao Vehid Gunić, a čiji je zaštitni znak bio upravo Bajro Redžić, koji je sa sevdalinkom otvarao i zatvarao ovu emisiju, te pratio mnoge pjevače sevdaha.

Rođen je u Polju 1944. godine, a odrastao u Banja Luci gdje mu je majka radila u tamošnjoj fabrici. Tu je izučio limarski zanat. Svirao do tada frulu, sa 14 godina već stao na veliku scenu u Sanskom Mostu kao mladi solista sevdaha. Po završetku škole majka mu je kupila harmoniku, marke „Melodija“.

Kratko je učio kod Miloša Topića, to mu je bila i prva škola, ponešto od muzičara. Sa 20 godina ga Nikola Đedović uči notalno pismo, pa već nije zavisio od muzičara koji su itekako bili ljubomorni na Bajrin neprikosnoveni talenat.

Svirao je širom bivše Jugoslavije, izučavao sevdalinku. Finese je učio od Šerbe na Radio Sarajevu i od Pavlovića sa kojima je svirao u Erdeviku. On je ušao i u ediciju Instituta sevdaha. Kao vrstan sevdalija našao je prostor i u knjizi o sevdahu Rašida Durića.

Njegovo ime je pri samom vrhu liste ljudi koji su svojim postojanjem, radom i uspjehom zadužili Cazin I Bosnu I Hercegovinu. Bio je vrsni muzičar, kompozitor, istinski ljubitelj sevdalinke i pjesme svoga zavičaja.

Bajro je, reći će vam svi koji su ga poznavali, bio nenametljiv čovjek, svjestan svojih kvaliteta i neizmjernog talenta, ali ipak skroman, uvijek otvoren za savjet, za dobronamjernu kritiku. Uz to, bio je i sjajan pedagog koji je naraštaje cazinske djece podučio umijeću interpretacije sevdalinke, kroz koje Bajrina priča, na neki način, ostaje živa i godinama nakon njegovog odlaska.

Trebali bi sati i sati da se pobroje sve legende sevdaha s kojima je Bajro Redžić sarađivao, svi orkestri i svi festivali u kojima je učestvovao. Zato će vas svi poznatiji muzičari iz BiH, po saznanju da ste iz Cazina, upitati znate li za Bajru Redžića, i ispričati vam neku anegdotu o njegovoj izvrsnosti koja ni kroz decenije bavljenja muzikom nikad nije izgubila na visini.

Tako je Vehid Gunić, antologist sevdalinke, kojeg smo spomenuli na samom početku, jednom prilikom ispričao kako je Bajro, tada još mladić, otišao na audiciju za Narodni okrestar Televizije Sarajevo, možda i najbolji muzički sastav tog vremena. Nakon Bajrine izvedbe komisija koju su činili mahom velikani sevdaha, primijetila je kako Bajri “fali basova”.

Onda se on vratio u Polje, priča Gunić, vježbao basove neko vrijeme, a nakon toga se opet vratio u Sarajevo, te pred komisijom izveo pjesmu odsviranu samo na basovima. Na oduševljeni komentar Ismeta Alajbegovića Šerbe kako je Bajro odličan i kako mu je mjesto u njihovom orkestru, Bajro je samo rekao:
“Moje mjesto je u mom Polju, u mom Cazinu”, zahvalio se i otišao.

Takav je čovjek bio Bajro Redžić. Živio je za muziku, za dobru pjesmu, za neponovljivo iskustvo sevdaha. Uvijek nekako sa strane, iza pjevača, pomalo u njegovoj sjeni, Bajro je svaku interpretaciju sevdalinke učinio potpunijom, boljom i kvalitetnijom. Svaku njegovu izvedbu publika je doživljavala jer je zapravo bio mehlem za sva čula. Toplinu, sjetu, tugu, veselje, sve je donosio kroz izvedbu sugestivno.

Zbog Bajrine svirke i pjesme Lepa Lukić se znala zaputiti posebno u kafane gdje je on nastupao. Slušala ga je i pjevala. Ona I anas, kada priča o najvećim muzičarima iz svojih najzlatnijih vremena, prvo spominje Bajru Redžića.

Jedinu priliku za diskografiju Bajri je ukazao Halid Muslimović, koji je u svojoj firmi “Halix2 izdao njegov CD. Iako taj album nije imao veliku kampanju, godinama se bio jedan od najprodavanijih diskografskih projekata. Muslimović je Redžiću za ovaj album “bacio na kafu” 500 KM (250 eura).

Osim sevdalinki, ovaj doajen sevdaha odlično je pjevao slovenske, hrvatske, makedonske, bugarske, mađarske narodne pjesme, a sevdalinke je pjevao i lično Josipu Brozu Titu.

Zanimljivo je spomenuti da mnogi Bajru i danas nazivaju, iako nije s nama već 17 godina, najvećom enciklopedijom sevdalinki na svim prostorima gdje se ona pjeva.
Bajro Redžić uistinu nije bio samo muzičar, a harmonika nije bila njegov posao. Možda upravo zato s tako velikim oduševljenjem mnogi pričaju o Bajri i danas.
I na kraju ove priče, uz poklon pjesmu, da kažemo kako Bajre Redžića nema u sarajevskoj Kući sevdaha, u kojoj se čuva uspomena na velikane bosanske pjesme. Bar tako se hvale oni koji su je gormirali i koji su danas na njenom čelu. Nije to Bajri šamar, već “borcima” za očuvanje sevdalinke i velikane sevdaha. Nisu krivi oni što su rođeni u pogrešno vrijeme I postavljeni na pogrešno mjesto. (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending