Pratite nas

Sudbine

Kako je Hamdija Pozderac ismijao Borisava Jovića: JA MISLIO DA SI LAV, A TI SAMO AV!

Published

on

Kada god se spominje bivša Jugoslavija i njeni najzlatniji sinovi, svakako posebno mjesto u toj historiji pripada Hamdiji Pozdercu, višedenecijskom najbližem Titovom saradniku. On je umro na današnji dan, 7. Aprila 1988. Godine u sarajevskoj bolnici Koševo. Sumnja se da je otrovan, jer njegova smrt još uvijek se smatra nerazjašnjenom.

Jedno je sigurno, Hamdija Pozderac bio je žrtva političkog obračuna u osvit agresije na Bosnu i Hercegovinu, s jasnim ciljem slabljenja ove zemlje. On je godinama bio meta velikosrpskih krugova iz devedesetih godina.

Njegovo uklanjanje sa političke scene bivše Jugoslavije povezuje se s njegovim ustrajavanjem, kao predsjednika Ustavne komisije Skupštine Jugoslavije, da se ne mijenjaju osnovna načela Ustava iz 1974. godine kojima su, između ostalog, Muslimani dobili status naroda u SFRJ. O tome Nijaz Skenderagić, koji je bio i ostao i danas zlatno Titovo dijete, svjedoči:

“Imao sam privilegiji biti članom te Ustavne komisije. Danonoćno su od predstavnika Srbije bili udari na druga Hamdiju da dopusti ukidanje statusa pokrajina Vojvodini i Kosovu. Uh, kad se samo sjetim žestine tih udara i stamenitosti druga Hamdije koji je sve to izdržavao – podsjeća Skenderagić na ta rušilačka vremena Jugoslavije.

Smetao je Hamdija Pozderac mnogima. Bio je protivnik nacionalizma. Njegovi protivnici su znali da, ukoliko on dođe na čelo Predsjedništva SFRJ, nemaju šanse za ostvarenje svojih ciljeva. Pozderac je bio upravo taj koji je spriječio Slobodana Miloševića i njegove istomišljenike da mijenjaju Ustav koji je Muslimane priznao kao narod.

Skenderagić iznosi nikada do sada objavljene pojedinosti o sukobu Pozderca sa Miloševićevim ljudima. Riječ je o žučnoj diskusiji između Borislava Jovića i Hamdije.

“U jednom trenutku, nakon što ga je Hamdija argumentima razoružao, Borislav je demonstrativno ustao i napustio salu gdje smo održavali naše sjednice. Nakon nekoliko minuta Jović se vratio po tašnu koju je u srdžbi bio zaboravio.- sjeća se Skenderagić, te nastavlja:

U tom trenutku, Hamdija prekida svoje izlaganje, podiže glavu i pita:

“Jesi li se to vratio BorisLave? Nisam ja BorisLav. Ja se zovem Borisav” – grubo odbrusi Hamdiji.

“E jbg, ja mislio ti si LAV, a ti samo AV!

Nastao je opšti smijeh, a Borisav Jović je posramljeno napustio sastanak.

Pozderac je rođen u Cazinu 15. januara 1924. godine kao jedno od osmoro djece Mehe i Sefije Pozderac. Njegova politička biografija počela je još dok je bio srednjoškolac. Uključio se u rad Saveza komunističke omladine Jugoslavije, koja je tada bila ilegalna, a 1941. godine uključuje se u Narodnooslobodilački rat, gdje je obavljao niz važnih funkcija i vojnih dužnosti.

Bio je nosilac Partizanske spomenice 1941. Odlikovan je Ordenom za hrabrost, Ordenom zasluga za narod, Ordenom bratstva i jedinstva, Ordenom Republike, Ordenom jugoslovenske zastave sa lentom i Ordenom junaka socijalističkog rada. Nosilac je nagrade ZAVNOBiH-a, a 1956. godine postaje član Centralnog komiteta saveza komunista BIH.

Sa ove vremenske distance “napakovana” mu je afera “Agrokomerc”, a prema akademiku Filipoviću, Pozderac, u vremenu kada je iznuđena njegova ostavka na mjesto potpredsjednika Predsjedništva SFRJ i člana Predsjedništva SFRJ bio povrgnut sistematskom maltretiranju i saslušavanju, iako tada bio teško bolestan.

“Ovdje niko ne zna zašto je Pozderac umro. Znamo da je jedan od glavnih razloga to da je kao potpredsjednik Predsjedništva SFRJ trebao naslijediti prethodnika na položaju predsjedavajućeg Predsjedništva. Tu je i njegova izjava da je postigao sporazum s rukovodstvom autonomne pokrajine Kosova o svim budućim pitanjima ustavnog uređenja. To je bio razlog da Milošević naredi svojim ljudima koji su vršili teror nad Bosnom da Hamdiju pod svaku cijenu likvidiraju”, govorio je akademik Filipović. (Naj portal)

Sudbine

Ponosni Hercegovac: MILENKO VRCAN SVAKE GODINE U LJUBUŠKI SE DOVEZE NOVIM MERCEDESOM

Published

on

Već gotovo tri decenije Milenko Milan Vrcan iz Nagolda u Baden-Virtembergu svake godine putuje u svoju Hercegovinu i gotovo svake godine novim mercedesom. Nije tu riječ o nekakvom dokazivanju već o dječačkom snu kojeg je Milenko sam sebi ostvario.

“Stara narodna izreka kaže: ‘Čovjek snuje, Bog određuje’. I na tom tragu mnogi su životi proživljeni i od toga niko ne može pobjeći. Ali, ponekad se snovi ostvare”, mišljenja je Vrcan.

Kaže, on je pravi svjedok tome.

Milenko je rođen u Ljubuškom, djetinjstvo je proveo u selu Donji Radišići. Značajan uticaj na njegovo odrastanje imala je njegova baka Ana, ali i Hercegovci koji su otišli “trbuhom za kruhom” u Njemačku i svake godine dolazili u posjetu svom rodnom kraju, vozeći mercedes.

“Naši Hercegovci bi iz Njemačke dolazili u Hercegovinu za vrijeme Božića i Gospojine (Velike Gospe). U mom kraju bilo je puno onih koji su otišli u svijet ‘trbuhom za kruhom’, a blagdane i odmore bi provodili na rodnoj grudi.

U to vrijeme standard u Njemačkoj je bio jako visok i živjelo se puno bolje nego u današnje vrijeme. Mnogi stariji ljudi i danas kažu kako su plaće bilo toliko visoke da ih nisu mogli potrošiti”, kaže Milenko za “Fenix-magazin”.

Stariji ljudi koji su živjeli i radili u Njemačkoj prisjećaju se kako su najamnine za stan u to vrijeme iznosile u prosjeku između 300 do 400 tadašnjih njemačkih maraka, a plata im bila do 5.000 njemačkih marka bruto.

Zbog toga ne čudi što su Hercegovci iz Njemačke kući dolazili u skupocjenim automobilima, a mercedes je svakako dominirao. Tome je pridonijela i činjenica da je velik broj iseljenika iz Hercegovine radio u mercedesovim fabrikama.

Tako je Milenko još kao dječak s velikim interesom promatrao i maštao kako će jednoga dana i on imati novog mercedesa s kojim će dolaziti u Hercegovinu. To mu se i ostvarilo. U 30 godina, koliko je proveo u Njemačkoj, promijenio je čak 20 mercedesa i gotovo svake godine u svoju Hercegovinu odlazio s novim mercedesom.

Naime, prije 30 godina, tačno na Valentinovo, 14. februara 1994. godine, iz Hercegovine je došao u Titize Nojštat (okrug Hintercarten), na jugozapadu Baden-Virtemberga i tu ostao dvije godine. Za to je vrijeme upoznao suprugu Slavicu koja je tad živjela u Nagoldu. Godine 1995. su se vjenčali, a on se zaposlio u kompaniju njezinog oca koja je sarađivala s mercedesovom fabrikom u Sindelfingenu.

“Nakon nekoliko godina sam osnovao svoju kompaniju Geristbau Milan, koja radi montažu svih vrsta građevinske skele i sarađuje s mercedesovom fabrikom. Tad sam kupio svoj prvi mercedes. Bilo je to 2000. godine i od tada sam ih promijenio 20 i svi su bili mercedes marke”, kaže on.

Milenko kaže kako mu nikad nisu bile bitne materijalne stvari, niti se želio nekome dokazivati. Želio je, kaže, sebi i svojoj porodici poštenim radom osigurati sigurnu i bolju budućnost.

“Ima ljudi kojima se moj san o mercedesima neće svidjeti, ima onih kojima će to biti simpatično i dobro, ali na njima i njihovom karakteru je što će reći”, mišljenja je Milenko.

Kaže kako je on sretan suprug i otac troje djece. Njegova su djeca njegov dar od Boga, a kaže, da je tek prije nekoliko godina shvatio da početna slova imena njegove djece doista i daju riječ “dar”: Denis, Angelina i Roko. U njegovom životu značajnu ulogu odigrala je njegova baka Ana. On i njegov brat i sestre su je zvali mamom Anom. S njom je proveo veći dio svog djetinjstva, ali i mladosti, odnosno sve do 1990. kada je baka preminula.

“Moja baka Ana bila je oličenje izvorne Hercegovke. Ona mi je usadila vjeru, ljubav, poniznost i sve ostale hršćanske vrijednosti koje sam ja prenosio na svoju djecu. Često je znala reći: Sine moj, bez Boga nema ništa. Možeš imati sva bogatstva ovog svijeta. Ali ako nemaš Boga u sebi, tad nemaš ništa. Tako da ja te hrišćanske vrijednosti prenosim na svoju djecu, i mogu reći ima rezultata. Moja kćerka želi studirati teologiju”, govori Milenko.

Gdje god da bio i šta god radio, kaže, on je najprije Hercegovac i tog se ne odriče.

“I uvijek volim kazati da bi ljudi što god da žele trebali prvo kazati ‘Bože moj…’ pa taman kada su u pitanju i dječje želje i snovi kada se mašta o mercedesu. Baš kao što moja baka govorila sve što nije Božjom rukom blagoslovljeno i ne treba ti, tim riječima Vrcan završava svoju zanimljivu životnu priču.

Milenko Milan Vrcan je ovih dana učestvovao u snimanju spota za pjesmu “Eh, da mi je Hercegovina” sa svojim novim mercedesom S klase. A koliko će ih još promijeniti, samo Bog zna! (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending