Pratite nas

Sudbine

Lijepo je biti dobar čovjek: MILENU RADASLIĆ SU UKOPALI U MUSLIMANSKOM MEZARJU, POSLJEDNJI ISPRAĆAJ OBAVIO EFENDIJA ADIS BARUČIĆ

Published

on

24. septembra 2021. godine, petak, bio je sunčan i naizgled sasvim običan dan u malom gradiću Gislaved u Švedskoj. Ali tog dana će se desiti nešto što se nije desilo do tada u Švedskoj ili u nekom od džemata Islamske zajednice Bošnjaka u Švedskoj.

Tog dana je u gradskom greblju u Gislavedu ukopana pokojna Milena Radaslić. Ukopana je u gradskom greblju, ali u dijelu koji je predviđen za muslimane Gislaveda. Ništa u tome ne bi bilo čudno da je Milena bila muslimanka.

Pokojna Milena nije bila muslimanka, odnosno nije se nikada izjašnjavala kao pripadnica neke religije ili vjeroispovijesti. Bila je aktivan i redovan član Bosanskog kluba (BH udruženja) u Gislavedu, član Bosanskohercegovačkog saveza žena u Švedskoj….

Kada je efendija Adis Baručić čuo da je Milena umrla odmah se stavio na raspolaganje porodici da organizira i vodi posljednji ispraćaj i sahranu pokojnoj Mileni. Hafiz Adis ef. Baručić, imam džamije u Gislavedu, pokazao je svima da biti dobar bjernik, biti dobar čovjek, ali i biti dobar vođa jedne zajednice znači poštovati druge ljude. Sve vrijeme je bio koordinator i kontakt osoba za Pogrebnu službu, porodicu, Bosanski klub i sve druge strane koje su bile potrebne u organizaciji sahrane za pokojnu Milenu.

Efendija Adis je, kao u slučaju svake druge dženaze, organizirao sve detalje, objavio sve informacije na službenoj stranici džemata Gislaved, a koliko je pazio na detalje govori činjenica da je pazio u kojoj boji će biti izrađena smrtovnica (obavijest) ili oznaka za grobu (bašluk).

U toku ispraćaja i sahrane na kojoj su bili prisutni članovi porodice, prijatelji, članovi džemata Gislaved i Bosanskog kluba u Gislavedu, ali i ostali građani malog gradića Gislaved različitih nacionalnosti i različitih religija prisutnima se obratio predstavnik Bosanskog kluba iz Gislaveda, član porodice pokojne Milene, ali i efendija Adis, efendija širokih vidika i otvorenog uma, koji je prisutnima u svojoj poruci poručio sljedeće:

Poštovani,
“Smatrao sam, od onog trenutka kada sam čuo da je Milena umrla, da trebam preuzeti na sebe obavezu organizacije njenog ispraćaja i sahrane, da ona ne zaslužuje ništa manje od mene i od nas; nego ljudsko poštovanje koje je i sama uvijek davala drugima.

Poštuj druge i drugi će tebe poštovati. O ljudi, mi smo vas od jednog čovjeka i jedne žene stvorili i u narode i nacije vas podijelili; da biste se upoznavali …’
Zar svi nismo djeca Ademova? Zar svi nismo djeca Havina?

Živimo na ovom parčetu kugle zemaljske kao smrtna i prolazna bića. Zar nije važno da živimo kao dobri ljudi? Zar nije lakše da poštujemo jedni druge i prihvatamo različitosti među nama kao bogatstvo Božijeg stvaranja? (Fatima Veladžić, Värnamo – Naj portal)

Sudbine

Najstariji zanat na svijetu na mostarski način: PRIČA JEDNE STUDENTICE KOJA “LOVI” SAMO STRANCE

Published

on

Njeno ime nije važno, može se zvati bilo kako, poenta njene priče je poruka, ali i savjet svim mladim djevojkama da paze šta rade. Njena priča ide ovako:

Došla sam u Mostar na studije, i prvih par godina bila sam uzorna studentica. Novac koji su mi davali roditelji bio mi je sasvim dovoljan za studiranje i život u Mostaru. Na drugoj godini sam upoznala djevojku koja je porijeklom iz moga kraja, i vremenom sam počela izlaziti s njom.

Ispočetka to su bile neobavezne kafe uz žensko čavrljanje, a vremenom se pretvorilo u noćne izlaske. Radili smo što i ostali mladi. Upoznali smo i neke momke, i izlasci su postali svakodnevnica. Nakon izlazaka bi spavala do kasnije, pa sam počela propuštati predavanja, a sve to se odrazilo na lošim ocjenama i padanju na ispitima. Stančić u kome sam živjela kao podstanar postao mi je tijesan, te sam potražila neki luksuzniji smještaj, koji je naravno bio puno skuplji. Da sve bude gore firma moga oca je otišla pod stečaj i roditelji nisu mogli ispuniti moje sve veće prohtjeve.

Na početku sam se snalazila tako što sam posuđivala od prijatelja računajući da će mi to roditelji moći namiriti, ali prolazili su mjeseci kako je tata bio bez posla i tako su se gomilali i moji dugovi. Nakon toga sam pokušala na razne načine doći do novca, počela sam i raditi u jednoj od kladionica, ali to jednostavno nije išlo.

U kladionici bi bila od jutra do mraka za male pare, a nakon odlaska s posla nisam mogla niti u provod, ali ni učiti. Na prijedlog moje prijateljice jednu večer smo izašle s dvojicom poslovnih ljudi iz Hrvatske i tu je sve počelo. Izašli smo u skup restoran, poslije u noćni klub, a naši pratioci su potrošili brdo novca.

I to je kako sam rekla bio početak mog lagodnog života. Fakultet sam zapustila, i postala sam takozvana dama za pratnju. Do klijenata sam dolazila uz pomoć prijateljice, a poslije i na preporuku. Nisam imala nekoga kome bih morala davati procent, te sam ubrzo vratila sve dugove, a ostajalo mi je i za život za moj pojam na visokoj nozi. Vratila sam se i fakultetskim obvezama, tako da sam za moje roditelje još uvijek njihov ponos, a i bolje je da oni misle tako.

Sebe ne smatram klasičnom prodavačicom luavi (kao one pored “Vize” u Sarajevu, ili na zenićkoj petlji I ko zna gdje ih sve nema). To su žene koje spavaju sa svakim, a ja biram kome ću biti pratnja. Moji klijenti su poslovni ljudi koji nisu iz našega okruženja i oni su tu samo u prolazu.

S domaćim ljudima nemam posla i tako će i ostati dok god se budem bavila ovim poslom. Niko naravno pa ni moji roditelji nemaju pojma čime se bavim. Ne bi im bilo lako da saznaju , ali ni meni. Otac i mati su puno toga odvojili od svojih usta da bi ja uopće došla studirati. U najboljem slučaju otac bi me se odrekao, a sada sam za njih njihove mjezimica i uzorna studentica koja će postati uspješna u životu. (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending