Pratite nas

Sudbine

Mudre misli: U GROBU NEMA DŽEPOVA – ŠTO SI SAKUPIO U DUŠI, SA TIM ĆEŠ I LEŽATI!

Published

on

Petar Mamonov se rodio 14. aprila 1951. godine u Podmoskovlju. Godine 1979. završio je Moskovski grafički fakultet. Od 1979-1982 studirao je na redaktorskom fakultetu Moskogovskog grafičkog fakulteta. Radio je kao štamparski radnik u štampariji „Crveni proleter“.

Od 1984-1990 godine bio je vođa i pjevač grupe „Zvuci Mu“. Od 1991-1995 radi na projektu „Mamonov i Aleksej“. Sarađuje sa Pozorištem Stanislavski. Pozorišni rad: „Pukovniku nema ko da piše“ (1995) „Ima li života na Marsu?“ (1997. monodrama). Na filmu je debitovao 1986. godine u kratkometražnom filmu „Hau du ju du“. Igrao je u filmovima „Igla“ (1998), „Taksi bluz“ (1990), „Anna Karamazoff“ i „Noga“ (1991), „Tera inkognita“ i „Vreme tuge još nije došlo“ (1995), „Ostrvo“ (2006). Evo, nekih njegovih poruka koje mogu biti lekcije za svakoga:

1. Ljubav nije osjećaj, to je vrlina. To je količina dobra koje činimo, bez obzira na primanje. Kad to činiš tek tako. Baki u podzemnoj, ustpiš mjesto. Ne treba prema njoj da osjećaš nešto, treba djelovati, raditi.

2. Učini nekome nešto dobro, bez koristi, ali svaki dan. Sve vrijeme budi u plusu, u pozitivi. Vidjećeš kako će ti srce oživjeti! Može se živjeti potpuno drugačije. Znaš, kao u podzemnoj na pokretnom stepeništu. Ono ide dolje, a ti treba da ideš gore, sve te vodi dolje ali ti ideš gore. Ne postoji drugi način, treba ići ka Svjetlosti.

3. Postavi sebi jedno pitanje: “Zašto živim?”. Samo to, stvarno se zapitaj. Mislim da, ako nikom nije bilo dobro što sam danas živio, da mi je dan prošao uzalud.

4. Trebali bi svi mi, a ja prije svega, da naučimo sebi reći “ne”.

5. Lako je reći – teško je učiniti. Teško. Ali ako se jako trudite, shvatite da jednostavno nema drugog načina života, onda uspijavate.

6. Ne oprostiti onome ko te je uvrijedio – je isto kao ljutiti se na neku stvar, od koju si se udario. Ti si kriv; ali te toliko boli da udaraš ili bacaš tu stvar na pod. Pa šta? Samo ti može ruka pomodriti ili da ona odskoči od poda i udari te po čelu! Uvreda je pakleno stanje: nigdje ne da mira.

7. Život ponekad udari, ali ti udari su ljekovi.

8. Naučite da gubite i ne žalite zbog toga.

9. Moramo znati da sve loše misli nijesu naše, od đavola su. Naše su dobre. Znači sebe treba voljeti. Ali sebe – prvobitno zamišljenog. I sve bludno, pohlepno – nije moje. I – biva lakše. Sve tuđe počinješ da tjeraš.

1o. Po mom mišljenju, svetac se razlikuje od grešnika po tome što je naučio da voli.

11. Ako smo napravili 9100 koraka od Boga i jedan korak ka Bogu, onda se krećemo.

12. Duh stvara oblike za sebe. Ne može se biti loš čovjek i dobar pisac.

13. Bez ljubavi čovjek živ umire – živi leš. Hoda, radi svoj posao, obavlja svoju dužnost, ali se guši.

14. Mi se interesujemo za to kako je u Bangladešu, kako je u Japanu nakon zemljotresa. Koji zemljotres?! Kod svakoga od nas je zemljotres unutar. Čovjek tone u rijeku. Vrišti: “Upomoć!” A kažu mu: “Znaš, u Japanu…”

15. Ako radiš dobro i otkrivaš to pred ljudima, onda se dobro nije desilo.

16. Ispravno kažu: u grobu nema džepova. Što si sakupio u duši, sa tim ćeš i ležati! Čovjekov život je kao zrak. Čovjek ima početak i nema kraj! Razumijete, kako je interesantno! (Naj portal)

PROČITAJTE I OVO:

Znali su jedno za drugo, ali se nisu vidjeli nikada: BRAT I SESTRA, RODOM IZ ZENICE, SRELI SE NAKON 57 GODINA!

 

Nastavi čitati

Sudbine

Ponosni Hercegovac: MILENKO VRCAN SVAKE GODINE U LJUBUŠKI SE DOVEZE NOVIM MERCEDESOM

Published

on

Već gotovo tri decenije Milenko Milan Vrcan iz Nagolda u Baden-Virtembergu svake godine putuje u svoju Hercegovinu i gotovo svake godine novim mercedesom. Nije tu riječ o nekakvom dokazivanju već o dječačkom snu kojeg je Milenko sam sebi ostvario.

“Stara narodna izreka kaže: ‘Čovjek snuje, Bog određuje’. I na tom tragu mnogi su životi proživljeni i od toga niko ne može pobjeći. Ali, ponekad se snovi ostvare”, mišljenja je Vrcan.

Kaže, on je pravi svjedok tome.

Milenko je rođen u Ljubuškom, djetinjstvo je proveo u selu Donji Radišići. Značajan uticaj na njegovo odrastanje imala je njegova baka Ana, ali i Hercegovci koji su otišli “trbuhom za kruhom” u Njemačku i svake godine dolazili u posjetu svom rodnom kraju, vozeći mercedes.

“Naši Hercegovci bi iz Njemačke dolazili u Hercegovinu za vrijeme Božića i Gospojine (Velike Gospe). U mom kraju bilo je puno onih koji su otišli u svijet ‘trbuhom za kruhom’, a blagdane i odmore bi provodili na rodnoj grudi.

U to vrijeme standard u Njemačkoj je bio jako visok i živjelo se puno bolje nego u današnje vrijeme. Mnogi stariji ljudi i danas kažu kako su plaće bilo toliko visoke da ih nisu mogli potrošiti”, kaže Milenko za “Fenix-magazin”.

Stariji ljudi koji su živjeli i radili u Njemačkoj prisjećaju se kako su najamnine za stan u to vrijeme iznosile u prosjeku između 300 do 400 tadašnjih njemačkih maraka, a plata im bila do 5.000 njemačkih marka bruto.

Zbog toga ne čudi što su Hercegovci iz Njemačke kući dolazili u skupocjenim automobilima, a mercedes je svakako dominirao. Tome je pridonijela i činjenica da je velik broj iseljenika iz Hercegovine radio u mercedesovim fabrikama.

Tako je Milenko još kao dječak s velikim interesom promatrao i maštao kako će jednoga dana i on imati novog mercedesa s kojim će dolaziti u Hercegovinu. To mu se i ostvarilo. U 30 godina, koliko je proveo u Njemačkoj, promijenio je čak 20 mercedesa i gotovo svake godine u svoju Hercegovinu odlazio s novim mercedesom.

Naime, prije 30 godina, tačno na Valentinovo, 14. februara 1994. godine, iz Hercegovine je došao u Titize Nojštat (okrug Hintercarten), na jugozapadu Baden-Virtemberga i tu ostao dvije godine. Za to je vrijeme upoznao suprugu Slavicu koja je tad živjela u Nagoldu. Godine 1995. su se vjenčali, a on se zaposlio u kompaniju njezinog oca koja je sarađivala s mercedesovom fabrikom u Sindelfingenu.

“Nakon nekoliko godina sam osnovao svoju kompaniju Geristbau Milan, koja radi montažu svih vrsta građevinske skele i sarađuje s mercedesovom fabrikom. Tad sam kupio svoj prvi mercedes. Bilo je to 2000. godine i od tada sam ih promijenio 20 i svi su bili mercedes marke”, kaže on.

Milenko kaže kako mu nikad nisu bile bitne materijalne stvari, niti se želio nekome dokazivati. Želio je, kaže, sebi i svojoj porodici poštenim radom osigurati sigurnu i bolju budućnost.

“Ima ljudi kojima se moj san o mercedesima neće svidjeti, ima onih kojima će to biti simpatično i dobro, ali na njima i njihovom karakteru je što će reći”, mišljenja je Milenko.

Kaže kako je on sretan suprug i otac troje djece. Njegova su djeca njegov dar od Boga, a kaže, da je tek prije nekoliko godina shvatio da početna slova imena njegove djece doista i daju riječ “dar”: Denis, Angelina i Roko. U njegovom životu značajnu ulogu odigrala je njegova baka Ana. On i njegov brat i sestre su je zvali mamom Anom. S njom je proveo veći dio svog djetinjstva, ali i mladosti, odnosno sve do 1990. kada je baka preminula.

“Moja baka Ana bila je oličenje izvorne Hercegovke. Ona mi je usadila vjeru, ljubav, poniznost i sve ostale hršćanske vrijednosti koje sam ja prenosio na svoju djecu. Često je znala reći: Sine moj, bez Boga nema ništa. Možeš imati sva bogatstva ovog svijeta. Ali ako nemaš Boga u sebi, tad nemaš ništa. Tako da ja te hrišćanske vrijednosti prenosim na svoju djecu, i mogu reći ima rezultata. Moja kćerka želi studirati teologiju”, govori Milenko.

Gdje god da bio i šta god radio, kaže, on je najprije Hercegovac i tog se ne odriče.

“I uvijek volim kazati da bi ljudi što god da žele trebali prvo kazati ‘Bože moj…’ pa taman kada su u pitanju i dječje želje i snovi kada se mašta o mercedesu. Baš kao što moja baka govorila sve što nije Božjom rukom blagoslovljeno i ne treba ti, tim riječima Vrcan završava svoju zanimljivu životnu priču.

Milenko Milan Vrcan je ovih dana učestvovao u snimanju spota za pjesmu “Eh, da mi je Hercegovina” sa svojim novim mercedesom S klase. A koliko će ih još promijeniti, samo Bog zna! (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending