Pratite nas

Sudbine

Muke Viktora Lazića zbog običaja u Indoneziji: SA PRVE SVADBE BJEŽAO 18 SATI, A NA DRUGOJ SE VJENČAO U HALJINI

Published

on

Beograđanin Viktor Lazić za Zadovoljna.rs sada otkriva svoju nevjerovatnu ljubavnu priču – od toga kako je sa svadbe koju su htjeli da mu nametnu bježao 18 sati, do Ite sa Jave s kojom se 2022. vjenčao u – haljini. Viktor je kao nadaleko poznat putopisac prošao skoro čitav svijet i na jednoj od njegovih avantura desila mu se baš filmska situacija. Jedva je izvukao živu glavu od izrežirane svadbe na Sumatri.

„To se dogodilo 2007. godine u plemenu Batak. To je narod nekadašnjih ljudožera. U tom plemenu boravio sam nekoliko nedjelja i udvarao se jednoj ljepojki. Uveče je bilo okupljeno cijelo selo na nekoj vrsti posijela, a poglavica me je upitao da li mi se djevojka sviđa. To je uradio pred svima, a meni se učinilo nekulturnim da kažem da mi se ne sviđa, mislio sam da bi ih to uvrijedilo i moglo da znači da je smatram za ružnu. Sutradan sam zatekao veliku feštu i obradovao se: rekoše mi da je u toku vjenčanje, a to znači da ću imati prilike da vidim njihove običaje i narodne nošnje.“

Nije u tom trenutku ni slutio šta ga čeka.

„Kada sam upitao da upoznam mladu i mladoženju, rekoše mi da sam ja mladoženja…“

Tada je krenula akcija bježanije.

„Uz pomoć jednog prijatelja junački sam sa mog vjenčanja pobjegao. Otići iz tog bespuća nije nimalo jednostavno, putovao sam 18 sati i promijenio nekoliko prevoznih sredstava. Put je vodio preko kratera jednog vulkana, a vozač autobusa me je utješio riječima da u toj zemlji postoji ‚samo‘ 126 aktivnih vulkana.“

Iscrpljen i bolestan, sa temperaturom oko 40 stepeni, stigao je u pleme, u kom inače vlada matrijarhat…

„Tamo su me odveli kod vrača koji me je, kao što to čine vračevi u raznim dijelovima svijeta, propisno istukao. Logika je da sam se razbolio zato što je u mene ušao neki zao duh i, ako me dobro istuče, tom duhu će u mom tijelu biti neprijatno i on će ga napustiti, a ja ću ozdraviti. Ne znam šta mi je pomoglo: njegove batine, narodni lijekovi koje mi je dao ili evropski lijekovi koje sam takođe uzeo, tek poslije nekoliko dana mi je bilo mnogo bolje.“

Tokom bjekstva nije mnogo razmišljao, osim što je u jednom trenutku shvatio da je toliko bolestan da ga takvog sigurno ne bi pustili u avion i da će se teško vratiti kući.

„Da sam ostao tamo, život mi sigurno ne bi bio loš: tu žive orangutani, priroda je izdašna i život je lijep. Ponekad žalim što sam tako otišao i brinem se za tu djevojku, koja mora da je mojim bjekstvom bila veoma osramoćena.“

A kako se u sve to uklapa vjenčanje sa drugom Indonežankom sa ostrva Java?

Sadašnju ženu zaprosio među knjigama visokim preko metar

„I tu sam upoznao 2009. godine kada sam se spuštao sa jednog vulkana. Ona je bila u biblioteci u regionu okruženom sa tri vulkana. Direktor biblioteke bio je moj prijatelj koji mi je mnogo pomogao kada su me na prethodnom putovanju opljačkali. Otišao sam da ga posjetim i pogledam biblioteku, a zatekao Itu… Tad je njoj bilo 16 godina, a meni 24. Razmijenili smo kontakte, ona mi je napisala divno pismo dobrodošlice u Indoneziju i rastali smo se kao poznanici, nikakve privlačnosti nije bilo. Povremeno smo bili u kontaktu, ali se nismo vidjeli sve do 2017. godine, kad je buknula ljubav…“

Vrlo zanimljivo je i kako je Viktor zaprosio Itu. To se desilo u njegovom Muzeju knjige i putovanja na Banjici gdje je napravio izložbu džinovskih knjiga.

„Mnoga od tih izdanja veća su od jednog metra i teška po 15-20 kilograma. Ita je niskog rasta, kao i većina Indonežana, pa je među džinovskim knjigama izgledala kao Alisa u zemlji čuda. Tako sam je zaprosio.“

U Indoneziji su se vjenčali u tamošnjoj nacionalnoj odeći.

„Ja sam obukao tradicionalnu haljinu za kojom je bio postavljen tradicionalni bodež keris. Za te bodeže Indonežani vjeruju da su živi i da mogu svojim duhom da ubiju i ako nekog ne dodirnu. Ali sam ja insistirao da se obred obavi po pravoslavnom običaju, tako da je vjenčanje održano u pravoslavnoj crkvi u Džakarti.“

I ta ne zna šta je svađa, ali od svojih stavova nikad ne odstupa

Viktor za kraj priča i zašto je od svih žena svijeta koje je upoznao odabrao baš Itu.

„I ta je oličenje smirenosti i strpljenja. Ona je izuzetno jaka žena koja jačinu pokazuje na neposredan, ali uvijek nježan način. Nikada ne diže glas, a svađa je za nju nešto nepojmljivo. A ipak uvijek pokazuje jasnu čvrstinu svojih stavova, želja i namjera i od njih ne odstupa. Uz to je veoma porodična, ali širokih shvatanja i puna razumijevanja za moja putovanja i ekcentričnosti – pruža mi slobodu koju bih sa malo kojom ženom imao. Šta bih više mogao da poželim od životnog saputnika?“ (Naj portal)

Sudbine

Ponosni Hercegovac: MILENKO VRCAN SVAKE GODINE U LJUBUŠKI SE DOVEZE NOVIM MERCEDESOM

Published

on

Već gotovo tri decenije Milenko Milan Vrcan iz Nagolda u Baden-Virtembergu svake godine putuje u svoju Hercegovinu i gotovo svake godine novim mercedesom. Nije tu riječ o nekakvom dokazivanju već o dječačkom snu kojeg je Milenko sam sebi ostvario.

“Stara narodna izreka kaže: ‘Čovjek snuje, Bog određuje’. I na tom tragu mnogi su životi proživljeni i od toga niko ne može pobjeći. Ali, ponekad se snovi ostvare”, mišljenja je Vrcan.

Kaže, on je pravi svjedok tome.

Milenko je rođen u Ljubuškom, djetinjstvo je proveo u selu Donji Radišići. Značajan uticaj na njegovo odrastanje imala je njegova baka Ana, ali i Hercegovci koji su otišli “trbuhom za kruhom” u Njemačku i svake godine dolazili u posjetu svom rodnom kraju, vozeći mercedes.

“Naši Hercegovci bi iz Njemačke dolazili u Hercegovinu za vrijeme Božića i Gospojine (Velike Gospe). U mom kraju bilo je puno onih koji su otišli u svijet ‘trbuhom za kruhom’, a blagdane i odmore bi provodili na rodnoj grudi.

U to vrijeme standard u Njemačkoj je bio jako visok i živjelo se puno bolje nego u današnje vrijeme. Mnogi stariji ljudi i danas kažu kako su plaće bilo toliko visoke da ih nisu mogli potrošiti”, kaže Milenko za “Fenix-magazin”.

Stariji ljudi koji su živjeli i radili u Njemačkoj prisjećaju se kako su najamnine za stan u to vrijeme iznosile u prosjeku između 300 do 400 tadašnjih njemačkih maraka, a plata im bila do 5.000 njemačkih marka bruto.

Zbog toga ne čudi što su Hercegovci iz Njemačke kući dolazili u skupocjenim automobilima, a mercedes je svakako dominirao. Tome je pridonijela i činjenica da je velik broj iseljenika iz Hercegovine radio u mercedesovim fabrikama.

Tako je Milenko još kao dječak s velikim interesom promatrao i maštao kako će jednoga dana i on imati novog mercedesa s kojim će dolaziti u Hercegovinu. To mu se i ostvarilo. U 30 godina, koliko je proveo u Njemačkoj, promijenio je čak 20 mercedesa i gotovo svake godine u svoju Hercegovinu odlazio s novim mercedesom.

Naime, prije 30 godina, tačno na Valentinovo, 14. februara 1994. godine, iz Hercegovine je došao u Titize Nojštat (okrug Hintercarten), na jugozapadu Baden-Virtemberga i tu ostao dvije godine. Za to je vrijeme upoznao suprugu Slavicu koja je tad živjela u Nagoldu. Godine 1995. su se vjenčali, a on se zaposlio u kompaniju njezinog oca koja je sarađivala s mercedesovom fabrikom u Sindelfingenu.

“Nakon nekoliko godina sam osnovao svoju kompaniju Geristbau Milan, koja radi montažu svih vrsta građevinske skele i sarađuje s mercedesovom fabrikom. Tad sam kupio svoj prvi mercedes. Bilo je to 2000. godine i od tada sam ih promijenio 20 i svi su bili mercedes marke”, kaže on.

Milenko kaže kako mu nikad nisu bile bitne materijalne stvari, niti se želio nekome dokazivati. Želio je, kaže, sebi i svojoj porodici poštenim radom osigurati sigurnu i bolju budućnost.

“Ima ljudi kojima se moj san o mercedesima neće svidjeti, ima onih kojima će to biti simpatično i dobro, ali na njima i njihovom karakteru je što će reći”, mišljenja je Milenko.

Kaže kako je on sretan suprug i otac troje djece. Njegova su djeca njegov dar od Boga, a kaže, da je tek prije nekoliko godina shvatio da početna slova imena njegove djece doista i daju riječ “dar”: Denis, Angelina i Roko. U njegovom životu značajnu ulogu odigrala je njegova baka Ana. On i njegov brat i sestre su je zvali mamom Anom. S njom je proveo veći dio svog djetinjstva, ali i mladosti, odnosno sve do 1990. kada je baka preminula.

“Moja baka Ana bila je oličenje izvorne Hercegovke. Ona mi je usadila vjeru, ljubav, poniznost i sve ostale hršćanske vrijednosti koje sam ja prenosio na svoju djecu. Često je znala reći: Sine moj, bez Boga nema ništa. Možeš imati sva bogatstva ovog svijeta. Ali ako nemaš Boga u sebi, tad nemaš ništa. Tako da ja te hrišćanske vrijednosti prenosim na svoju djecu, i mogu reći ima rezultata. Moja kćerka želi studirati teologiju”, govori Milenko.

Gdje god da bio i šta god radio, kaže, on je najprije Hercegovac i tog se ne odriče.

“I uvijek volim kazati da bi ljudi što god da žele trebali prvo kazati ‘Bože moj…’ pa taman kada su u pitanju i dječje želje i snovi kada se mašta o mercedesu. Baš kao što moja baka govorila sve što nije Božjom rukom blagoslovljeno i ne treba ti, tim riječima Vrcan završava svoju zanimljivu životnu priču.

Milenko Milan Vrcan je ovih dana učestvovao u snimanju spota za pjesmu “Eh, da mi je Hercegovina” sa svojim novim mercedesom S klase. A koliko će ih još promijeniti, samo Bog zna! (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending