Pratite nas

Poznati

Najljepše pjesme Ace Stepića pjevali su Safet, Silvana, Asim, Ljuba, Kalezić, Milanče: POSLUŠAJTE HITOVE ZA SVA VREMENA

Published

on

Napustio nas je i Aleksandar Aca Stepić, kompozitor, harmonikaš i aranžer. Umro je u 89. godini. Nije završio knjigu, a dugo je radio na njoj. Baš kao i na notnim zapisima hitova, koje su sedamdesetih i osamdesetih godina pjevale najveće zvijezde na Balkanu svih vremena.

Zadnjih godina je uživao u penzionerskim danima. Udaljio se od medija, pozornice, nove muzike s kojom se nikako nije mirio.

Komponovao je oko 500 pjesma i 20 kola za igru. Mnogim velikim pjevačima je komponovao prve i najslušanije hitove i od njih stvorio velike zvijezde, a među njima su: Safet Isović, Silvana Armenulić, Zoran Kalezić, Milanče Radosavljević, Toma Zdravković, Muham Serbezovski, Mirjana Bajraktarević, Savo Radusinović, Milena Plavšić, Ljuba Aličić, Ljubomir Đurović, Asim Brkan, Lepa Lukić, Meho Puzić, Beba Selimović….

Teško je nabrojati Acine hitove, a još teže izabrati one najveće. Mi smo se opredijelili za ove:

Safet Isović: SUNCE LJUBAVI

Pjesma iz 1969. godine, kada je Safet već bio pjevač broj jedan u Jugoslaviji. Snimio je singl ploču sa hitovima “Ja u kiln, ti u ploču” i “Sunce ljubavi”, za koju mnogi misle da je narodna, a zapravo je aurorsko djelo Ace Stepića.

Milanče Radosavljević: ZA LJUBAV SAM MLADOST DAO

Da nije bilo Ace Stepića, ko zna da li bi Milanče Radosavljević ikada zasvirao i zapjevao na sceni. On je imao posebnu boju glasa, sjajan talenat za sviranje harmonike, ali je imao problema sa prstima, pa su ga mnogi pedagozi iz tog perioda otpisivali u startu. Aca Stepić nije. I tako su nastali veliki hitovi velikog Milančeta Radosavljevića. ,

Zoran Kalezić: MOJ ŽIVOT JE TUŽNA PRIČA
Trebalo bi nam dosta prostora da opišemo vrijeme desetogodišnje saradnje Ace Stepića i Zorana Kalezića. A sve je počelo s pjesmom “Moj život je tužna priča” koja je štampana u prvom tiražu od 5.000 primjeraka, ali je u roku od 4 mjeseca više puta doštampavana, te je postigla tiraž od preko 200.000 primjeraka. U Zoranovoj briljantnoj karijeri, Aco se potpisuje kao autor 26 pjesama; između ostalih: “Uzalud te tražim, uzalud te čekam”, “Moj jarane”, “Idi, idi drugome”…

Asim Brkan: JEDNOM SAM I JA VOLIO

Desetak hitova Asim Brkan, Tuzlak koji je jedno vrijeme živio u Beogradu, a onda se preselio u Mostar, snimio je u saradnji sa Acom Stepićem. Asim je, inače, karijeru započeo 1975, godine.

Pjesma “Jednom sam i ja volio” je nastala 1979. godine u Parizu.

“Nastupao sam u restoranu Mile Matić, gdje mi je kompozitor Aco Stepić rekao da ima pjesmu života za mene. Uzeo je harmoniku i počeo “U srcu mome sada nemir vlada…” Znao sam da je to to. Ubrzo smo pjesmu snimili u Beogradu, a objavili nekoliko mjeseci kasnije. Desilo se da je kada sam objavio ploču umro Tito. Ploča u prodaji, a ljudi plaču. Tada mi je kompozitor Aco rekao – Asime, ne sekiraj se. Pjesma ako vrijedi ona će proći. Nije prošlo mnogo, od Titove smrti, a pjesma stadione ruši. Ispostavilo se da je to pjesma za sva vremena.- sjeća se tih vremena Asim Brkan.

Ljuba Aličić: HOĆU LJUBAV, NEĆU PRIJATELJSTVO

I veliki Ljuba Aličić je sarađicao sa velikim Acom Stepićem. Snimili su nekoliko sing ploča, a svakako najveći hit je pjesma “Hoću ljubav, neću prijateljstvo”, koja je izvedena na ilidžanskom festival 79. godine, kada je Ljuba pokupio više glasova publike nego svi učesnici zajedno.

Silvana Armenulić: KAD SE VRATIM U ZAVIČAJ

Odabrali smo ovu Acinu pjesmu u izvedbi Silvane Armenulić, mada su njih dvoje godinama sarađivali. Aca je za slavnu Dobojku ili komponovao pjesme, ili svirao na njenim pločama. Dugo godina su zajedno nastupali na velikim Silvaninim turnejama.

Aca je, zapravo, “krivac” što je početkom šezdesetih godina Silvana iz Sarajeva preselila se u Beograd. Kada je čuo u sarajevskom hotelu “Evropa” rekao joj je “Kaži cijenu I otmah pjevaš u beogradskom prestižnom hotelu Grand”. Aca je iskoristio priliku da u Silvaninoj blizini nije bio Ismet Alajbegović Šerbo; zbog psorijaze je bio odsutan. Inače, pazio je na Silvanu kao “kap vode na dlanu”.

Prva zajednička Acina i Silvanina pjesma bila je “Kap ljubavi”, koja je na Ilidži 68 nagrađena za najbolju kompoziciju, a Silvani je dodijeljena nagrada za interpetaciju.

Imali su njih dvije i teških trenutaka. Upravo ova pjesma Kad se vratim u zavičaj” je podsjetnik na nepravde prema njima. Naime snimili su 1972. jjesme “Jugo moja Jugo” i “Kad se vratim u zavičaj”, ali na inicijativu tadašnjih moćnika u Radio Beogradu pjesme su zabranjene za emitovanje u svih programima JRT stanica. Zato smo odabali ovu pjesmu. Tek toliko da publika sa ove vemenske distance izanalizira šte je to loše u ovim stihovima, svirci ili interpretaciji. (Naj portal)

Poznati

Sačuvano od zaborava: SJEĆANJE NA VELIKOG SEVDALIJU I ČOVJEKA BAJRU REDŽIĆA IZ CAZINA!

Published

on

Prošlo je 17 godina otkad više sa nama nije jedan od najvećih sevdalija koje su BiH i Cazin imali. .

Samo par dana prije nego što je prestalo kucati srce Bajre Redžića, pjevao je, svirao i govorio o sevdalinki za jednu od najgledanijih emisija FTV, koju je snimao Vehid Gunić, a čiji je zaštitni znak bio upravo Bajro Redžić, koji je sa sevdalinkom otvarao i zatvarao ovu emisiju, te pratio mnoge pjevače sevdaha.

Rođen je u Polju 1944. godine, a odrastao u Banja Luci gdje mu je majka radila u tamošnjoj fabrici. Tu je izučio limarski zanat. Svirao do tada frulu, sa 14 godina već stao na veliku scenu u Sanskom Mostu kao mladi solista sevdaha. Po završetku škole majka mu je kupila harmoniku, marke „Melodija“.

Kratko je učio kod Miloša Topića, to mu je bila i prva škola, ponešto od muzičara. Sa 20 godina ga Nikola Đedović uči notalno pismo, pa već nije zavisio od muzičara koji su itekako bili ljubomorni na Bajrin neprikosnoveni talenat.

Svirao je širom bivše Jugoslavije, izučavao sevdalinku. Finese je učio od Šerbe na Radio Sarajevu i od Pavlovića sa kojima je svirao u Erdeviku. On je ušao i u ediciju Instituta sevdaha. Kao vrstan sevdalija našao je prostor i u knjizi o sevdahu Rašida Durića.

Njegovo ime je pri samom vrhu liste ljudi koji su svojim postojanjem, radom i uspjehom zadužili Cazin I Bosnu I Hercegovinu. Bio je vrsni muzičar, kompozitor, istinski ljubitelj sevdalinke i pjesme svoga zavičaja.

Bajro je, reći će vam svi koji su ga poznavali, bio nenametljiv čovjek, svjestan svojih kvaliteta i neizmjernog talenta, ali ipak skroman, uvijek otvoren za savjet, za dobronamjernu kritiku. Uz to, bio je i sjajan pedagog koji je naraštaje cazinske djece podučio umijeću interpretacije sevdalinke, kroz koje Bajrina priča, na neki način, ostaje živa i godinama nakon njegovog odlaska.

Trebali bi sati i sati da se pobroje sve legende sevdaha s kojima je Bajro Redžić sarađivao, svi orkestri i svi festivali u kojima je učestvovao. Zato će vas svi poznatiji muzičari iz BiH, po saznanju da ste iz Cazina, upitati znate li za Bajru Redžića, i ispričati vam neku anegdotu o njegovoj izvrsnosti koja ni kroz decenije bavljenja muzikom nikad nije izgubila na visini.

Tako je Vehid Gunić, antologist sevdalinke, kojeg smo spomenuli na samom početku, jednom prilikom ispričao kako je Bajro, tada još mladić, otišao na audiciju za Narodni okrestar Televizije Sarajevo, možda i najbolji muzički sastav tog vremena. Nakon Bajrine izvedbe komisija koju su činili mahom velikani sevdaha, primijetila je kako Bajri “fali basova”.

Onda se on vratio u Polje, priča Gunić, vježbao basove neko vrijeme, a nakon toga se opet vratio u Sarajevo, te pred komisijom izveo pjesmu odsviranu samo na basovima. Na oduševljeni komentar Ismeta Alajbegovića Šerbe kako je Bajro odličan i kako mu je mjesto u njihovom orkestru, Bajro je samo rekao:
“Moje mjesto je u mom Polju, u mom Cazinu”, zahvalio se i otišao.

Takav je čovjek bio Bajro Redžić. Živio je za muziku, za dobru pjesmu, za neponovljivo iskustvo sevdaha. Uvijek nekako sa strane, iza pjevača, pomalo u njegovoj sjeni, Bajro je svaku interpretaciju sevdalinke učinio potpunijom, boljom i kvalitetnijom. Svaku njegovu izvedbu publika je doživljavala jer je zapravo bio mehlem za sva čula. Toplinu, sjetu, tugu, veselje, sve je donosio kroz izvedbu sugestivno.

Zbog Bajrine svirke i pjesme Lepa Lukić se znala zaputiti posebno u kafane gdje je on nastupao. Slušala ga je i pjevala. Ona I anas, kada priča o najvećim muzičarima iz svojih najzlatnijih vremena, prvo spominje Bajru Redžića.

Jedinu priliku za diskografiju Bajri je ukazao Halid Muslimović, koji je u svojoj firmi “Halix2 izdao njegov CD. Iako taj album nije imao veliku kampanju, godinama se bio jedan od najprodavanijih diskografskih projekata. Muslimović je Redžiću za ovaj album “bacio na kafu” 500 KM (250 eura).

Osim sevdalinki, ovaj doajen sevdaha odlično je pjevao slovenske, hrvatske, makedonske, bugarske, mađarske narodne pjesme, a sevdalinke je pjevao i lično Josipu Brozu Titu.

Zanimljivo je spomenuti da mnogi Bajru i danas nazivaju, iako nije s nama već 17 godina, najvećom enciklopedijom sevdalinki na svim prostorima gdje se ona pjeva.
Bajro Redžić uistinu nije bio samo muzičar, a harmonika nije bila njegov posao. Možda upravo zato s tako velikim oduševljenjem mnogi pričaju o Bajri i danas.
I na kraju ove priče, uz poklon pjesmu, da kažemo kako Bajre Redžića nema u sarajevskoj Kući sevdaha, u kojoj se čuva uspomena na velikane bosanske pjesme. Bar tako se hvale oni koji su je gormirali i koji su danas na njenom čelu. Nije to Bajri šamar, već “borcima” za očuvanje sevdalinke i velikane sevdaha. Nisu krivi oni što su rođeni u pogrešno vrijeme I postavljeni na pogrešno mjesto. (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending