Pratite nas

Sudbine

NEVJEROVATNA PRIČA O PEKARU VLADI SA 9 ŽIVOTA: Pregazio ga kamion, upadao u kanale, rijeku, imao moždani udar…

Published

on

Vlada Milosavljević (84) iz Donjeg Dušnika kod Niša proslavlja 7. januar, kao dan svog rođenja, ali nema mjeseca u godini kada ne obilježava neki od dana kao svoj “rođendan”, jer je toga dana uspio da izbjegne smrt.

Milosavljević, koga svi u selu selu zovu Vlada pekar, jer je ranije imao svoju pekaru, kazao je da su ga tokom života pratile najrazličitije nesreće, ali da je nekim čudom uvijek uspijevao da se izvuče i ostane živ.

Preživio je težak moždani udar, pregazio ga je kamion pun pijeska, pao je u otvor od lifta, pao je u rijeku koja protiče pored njegove kuće, a jednom i u kanal za navodnjavanje nedaleko od njegovog doma.

Taj pad u kanal prije tačno 10 godina ostao mu je u posebnom sjećanju jer mu je život spasio komšijski pas Crni.

„Nakon što sam obišao kuću svoje kćerke i zeta pošto nisu bili u to vrijeme u selu, spustio sam se u naše dvorište iza kuće da bi zatvorio kokoške u kokošarnik. Međutim, okliznuo sam se na snijegu i pao u kanal koji vodu iz rijeke odvodi do bašti u polju – rekao je Milosavljević.

U kanal je pao na leđa i tako ostao. Nije mogao da se pomjeri, a voda u kanalu zbog njega nije mogla da otiče.

„Nivo vode je brzo porastao i voda je počela da mi prelazi preko lica, da mi ulazi u usta. Okretao sam glavu i počeo da dozivam u pomoć, ali me niko nije čuo, osim psa Crnog. Dotrčao je do mene i počeo da laje, a onda je otrčao da ulaznih vrata naše kuće i tamo lajao. Nekoliko puta je trčao od mene do ulaznih vrata i svo vrijeme je uznemireno lajao – prisjeća se Milosavljević.

Lavež Crnog čule su srećom Milosavljevićeva supruga Ruža, snaha Valentina i komšinica Vera Miljković, istrčale su iz kuće i izvukle ga iz vode.

„Nažalost Crni je nakon tog mog spasavanja ubrzo uginuo. Žao mi je zbog toga i dan danas. Nije bio rasan pas, ali je bio mnogo pametan. Da nije tako ne bi sada bio živ. Da bismo sačuvali sjećanje na Crnog moj sin i snaha su ga naslikali na zidu svoje kafane.

U fabrici sam 1994. godine upao u otvor lifta sa 3 metra visine. Kolege su počele da viču: “Pade Vlada”, pa su oni koji su bili dalje od lifta pomislili da je Vlada Srbije podnijela ostavku
Pravim čudom Milosavljević je 4. aprila 1974. preživio nesreću pored Južne Morave, kada je preko njegovih leđa prešao kamion sa pet kubika šodera.

„Rođak i ja smo natovarili kamion šoderom iz Morave kod Rusne i krenuli kući kada se kamion pokvario i to na uzbrdici. Na njegov nagovor postavio sam neko kamenje ispod točkova, a on je počeo da popravlja kamion. Prišao sam da mu pomognem, kada je kamion krenuo u rikverc. Rođak se izmakao, ali meni je točak uhvatio džemper i bacio na asfalt. Točak kamiona je prešao preko mojih leđa.

Taj udes je preživio s polomljenom karlicom zbog čega je dva i po mjeseca morao da leži nepomičan u gipsu, ali se oporavio bez ikakvih posljedica.

Pad u otvor od lifta u fabrici u Donjem Dušniku u kojoj je radio nakon što je zatvorio pekaru, sa visine od oko tri metra, preživio je 1994. godine sa dva polomljena rebra.

„Lift još nije bio postavljen, pa smo kroz otvor prebacivali radne stolove iz prizemlja na sprat. Da ne bi ogulili zid pored povlačio sam se unazad, sve bliže i bliže otvoru i na kraju sam upao u njega. Kolege iz fabrike počele su da viču: “Pade Vlada”, pa su oni koji su bili dalje od lifta pomislili da je Vlada Srbije podnijela ostavku.

Porodična kuća Milosavljevića i kafana njegov sina nalaze se u neposrednoj blizini Gornjodušničke rijeke, a Vlada je prije dvije godine preživio pad u riječno korito, sa stepenica koja vode u kafanu.

„Silazio sam niz stepenice i odjednom sam izgubio ravnotežu. Skotrljao sam se niz stepenice na stazu, a odatle u rijeku. Izvukli su me sin i snaha iz riječnog korita bez i jedne ogrebotine, što je sve začudilo. Mislili su da sam sigurno nešto polomio jer sam pao sa visine od četiri, pet metara – izjavio je Milosavljević.

Uprkos brojnim nesrećama koje je preživio i teškom moždanom udaru Milosavljević je danas sasvim dobrog zdravlja. Ne pije ništa od lijekova i jedino se žali na bol u nogama i zbog toga hoda sa štapom.

Brojne “rođendane” proslavlja sa suprugom, sinom, lćerkom i njihovim porodicama, a ima šestoro unučadi i jednu praunuku. (Naj portal)

Sudbine

Ponosni Hercegovac: MILENKO VRCAN SVAKE GODINE U LJUBUŠKI SE DOVEZE NOVIM MERCEDESOM

Published

on

Već gotovo tri decenije Milenko Milan Vrcan iz Nagolda u Baden-Virtembergu svake godine putuje u svoju Hercegovinu i gotovo svake godine novim mercedesom. Nije tu riječ o nekakvom dokazivanju već o dječačkom snu kojeg je Milenko sam sebi ostvario.

“Stara narodna izreka kaže: ‘Čovjek snuje, Bog određuje’. I na tom tragu mnogi su životi proživljeni i od toga niko ne može pobjeći. Ali, ponekad se snovi ostvare”, mišljenja je Vrcan.

Kaže, on je pravi svjedok tome.

Milenko je rođen u Ljubuškom, djetinjstvo je proveo u selu Donji Radišići. Značajan uticaj na njegovo odrastanje imala je njegova baka Ana, ali i Hercegovci koji su otišli “trbuhom za kruhom” u Njemačku i svake godine dolazili u posjetu svom rodnom kraju, vozeći mercedes.

“Naši Hercegovci bi iz Njemačke dolazili u Hercegovinu za vrijeme Božića i Gospojine (Velike Gospe). U mom kraju bilo je puno onih koji su otišli u svijet ‘trbuhom za kruhom’, a blagdane i odmore bi provodili na rodnoj grudi.

U to vrijeme standard u Njemačkoj je bio jako visok i živjelo se puno bolje nego u današnje vrijeme. Mnogi stariji ljudi i danas kažu kako su plaće bilo toliko visoke da ih nisu mogli potrošiti”, kaže Milenko za “Fenix-magazin”.

Stariji ljudi koji su živjeli i radili u Njemačkoj prisjećaju se kako su najamnine za stan u to vrijeme iznosile u prosjeku između 300 do 400 tadašnjih njemačkih maraka, a plata im bila do 5.000 njemačkih marka bruto.

Zbog toga ne čudi što su Hercegovci iz Njemačke kući dolazili u skupocjenim automobilima, a mercedes je svakako dominirao. Tome je pridonijela i činjenica da je velik broj iseljenika iz Hercegovine radio u mercedesovim fabrikama.

Tako je Milenko još kao dječak s velikim interesom promatrao i maštao kako će jednoga dana i on imati novog mercedesa s kojim će dolaziti u Hercegovinu. To mu se i ostvarilo. U 30 godina, koliko je proveo u Njemačkoj, promijenio je čak 20 mercedesa i gotovo svake godine u svoju Hercegovinu odlazio s novim mercedesom.

Naime, prije 30 godina, tačno na Valentinovo, 14. februara 1994. godine, iz Hercegovine je došao u Titize Nojštat (okrug Hintercarten), na jugozapadu Baden-Virtemberga i tu ostao dvije godine. Za to je vrijeme upoznao suprugu Slavicu koja je tad živjela u Nagoldu. Godine 1995. su se vjenčali, a on se zaposlio u kompaniju njezinog oca koja je sarađivala s mercedesovom fabrikom u Sindelfingenu.

“Nakon nekoliko godina sam osnovao svoju kompaniju Geristbau Milan, koja radi montažu svih vrsta građevinske skele i sarađuje s mercedesovom fabrikom. Tad sam kupio svoj prvi mercedes. Bilo je to 2000. godine i od tada sam ih promijenio 20 i svi su bili mercedes marke”, kaže on.

Milenko kaže kako mu nikad nisu bile bitne materijalne stvari, niti se želio nekome dokazivati. Želio je, kaže, sebi i svojoj porodici poštenim radom osigurati sigurnu i bolju budućnost.

“Ima ljudi kojima se moj san o mercedesima neće svidjeti, ima onih kojima će to biti simpatično i dobro, ali na njima i njihovom karakteru je što će reći”, mišljenja je Milenko.

Kaže kako je on sretan suprug i otac troje djece. Njegova su djeca njegov dar od Boga, a kaže, da je tek prije nekoliko godina shvatio da početna slova imena njegove djece doista i daju riječ “dar”: Denis, Angelina i Roko. U njegovom životu značajnu ulogu odigrala je njegova baka Ana. On i njegov brat i sestre su je zvali mamom Anom. S njom je proveo veći dio svog djetinjstva, ali i mladosti, odnosno sve do 1990. kada je baka preminula.

“Moja baka Ana bila je oličenje izvorne Hercegovke. Ona mi je usadila vjeru, ljubav, poniznost i sve ostale hršćanske vrijednosti koje sam ja prenosio na svoju djecu. Često je znala reći: Sine moj, bez Boga nema ništa. Možeš imati sva bogatstva ovog svijeta. Ali ako nemaš Boga u sebi, tad nemaš ništa. Tako da ja te hrišćanske vrijednosti prenosim na svoju djecu, i mogu reći ima rezultata. Moja kćerka želi studirati teologiju”, govori Milenko.

Gdje god da bio i šta god radio, kaže, on je najprije Hercegovac i tog se ne odriče.

“I uvijek volim kazati da bi ljudi što god da žele trebali prvo kazati ‘Bože moj…’ pa taman kada su u pitanju i dječje želje i snovi kada se mašta o mercedesu. Baš kao što moja baka govorila sve što nije Božjom rukom blagoslovljeno i ne treba ti, tim riječima Vrcan završava svoju zanimljivu životnu priču.

Milenko Milan Vrcan je ovih dana učestvovao u snimanju spota za pjesmu “Eh, da mi je Hercegovina” sa svojim novim mercedesom S klase. A koliko će ih još promijeniti, samo Bog zna! (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending