Pratite nas

Sudbine

Nevjerovatna sudbina Šemse Ibrahimovića; AKO HOĆEŠ NEKOG KLETI, KUNI GA DA NEMA MIR U KUĆI

Published

on

“Sve sretne porodice liče jedna na drugu, svaka nesretna porodica, nesretna je na svoj način”, čuvene su riječi Lava Tolstoja, koje su se mnogo puta pokazale kao surova istina u realnom životu.

Upravo od gorke sudbine Šemse Ibrahimovića (88) iz Bosne zastaje knedla u grlu, a u glavi se stvaraju pitanja da li je ovako nešto moguće da se dešava u današnjem “modernom” svijetu…

„Ako ćeš ikoga ikad kleti, kuni ga da nema mira u svojoj kući i ja sam to doživio – započinje svoju priču kroz jecaje i suze djed Šemso koji je početkom jula napunio 88. godina.

Odrastao je u siromaštvu, a poslije rata je umirao od gladi. Otkako je došao na svijet, borio se za opstanak, sanjajući o tome da može najmilijima i sebi da zadovolji osnovne životne potrebe.

„Svijet je vidio svašta, ali ovakvu bijedu rijetko. Bos sam zimi išao, jeo sam ostatke kukuruza”.

Nakon napornog rada i truda, kada je taman sebi stvorio uslove za pristojan život, oženio se i ponadao da su pred njim konačno lijepi dani. Međutim, ispostavilo se da mu je supruga imala, prema njegovim riječima, urođenu šizofreniju, ali on to nije odmah primjećivao.

„Rodila mi je četvoro djece, dvoje imaju njenu klicu, a dvoje nemaju. Sa kćerkom sam strašno propatio. A ne mogu da je smjestim u neku ustanovu, jer opština ne dozvoljava. Bila je nedavno dva mjeseca na liječenju u Zenici, doktorica je rekla da nije za kuću i da težeg pacijenta nije imala. Vezali su je i odveli. Htjela me je ubiti. Znate li koliko je sve to teško gledati, srce mi se cijepa – priča, a suze ne može da zaustavi.

Molio je doktore da je ostave u bolnici, ali ga niko nije slušao. Poslije kratkog liječenja je vraćaju kući.

„Kupio sam joj drva za ogrjev, cijelu zimu nije htjela da loži, ne znam ni kako je preživjela onu hladnoću. Odnesem joj da jede, ona baci. Nikada me nije obišla, kada sam bio strašno bolestan, sad nosim i kateter.

I sa ženom je imao velikih problema, istjerala ga je iz velike kuće uz pomoć ucjena, te je u pomoćnoj zgradi proveo sedam godina, naglašavajući da ga tada niko od njegovih nije posjećivao.

„Imao sam i sina, koji je godinu dana stariji od kćerke, umro je u kanalu. Napravio sam mu radionicu za popravku kola. Dva puta me je gotovo ubio, jer sam branio njegovu ženu od batina, jedva sam živ ostao. Tražio sam gore u srpskim selima spas, da me sin rođeni ne ubije. Moja žena ga je podržavala.

Pod stare dane nema mira.

– Napravio sam im kuću od 900 kvadrata. Bio sam jedan od najboljih radnika u firmi, išao sam u školu tri godine i položio ispit, vozio sam ogroman bager. Mogu raditi na svim mašinama, osim na saobraćajnim. Selio sam se pet puta, od osamdesetih godina sam počeo da primam veoma dobru platu, tad sam krenuo da gradim. Nikad nisam kupio sebi kola, vozio sam bicikl, kako bi njima više stvorio. Imam ja para, ali nema ko da mi pomogne.

Razmišljao je da ode u starački dom, ali je i tu naišao na komplikacije.

„Šta će biti, nemam pojma. Sve sam podijelio djeci prije 15 godina. Supruga mi je preminula prije oko 4 godine. Kada sam čuo to, bio sam toliko radostan, jer samo ja znam šta sam doživljavao od nje. Bio sam u agoniji. Sam sebi spremim koliko mogu. Mučio sam se da skućim, a sad nemam mira. Ne biste vjerovali da živi čovjek u ovom prostoru. Nisam se nikada luksuzirao, ali je ovo katastrofa. Živim ovdje od januara, otkako me je kćerka otjerala sa sprata, da sačuvam živu glavu.

Smatra da bi mu sa drugom ženom i sudbina bila bolja.

„Cijeli život žalim što mi Bog nije dao normalu ženu, ništa iznad. Samo nekog sa kim sam mogao prosječno da živim – zaključuje Šemso.

Gospodin Kenan iz Austrije je pomogao ovom djdu, saznavši za njegovu jezivu sudbinu. Istog trena je došao iz inostranstva kako bi smjestio Šemsu u dom, koji je istakao da mu je ovo jedan od najradosnijih momenata, jer je napokon pronašao mir. (Naj portal)

Sudbine

Ponosni Hercegovac: MILENKO VRCAN SVAKE GODINE U LJUBUŠKI SE DOVEZE NOVIM MERCEDESOM

Published

on

Već gotovo tri decenije Milenko Milan Vrcan iz Nagolda u Baden-Virtembergu svake godine putuje u svoju Hercegovinu i gotovo svake godine novim mercedesom. Nije tu riječ o nekakvom dokazivanju već o dječačkom snu kojeg je Milenko sam sebi ostvario.

“Stara narodna izreka kaže: ‘Čovjek snuje, Bog određuje’. I na tom tragu mnogi su životi proživljeni i od toga niko ne može pobjeći. Ali, ponekad se snovi ostvare”, mišljenja je Vrcan.

Kaže, on je pravi svjedok tome.

Milenko je rođen u Ljubuškom, djetinjstvo je proveo u selu Donji Radišići. Značajan uticaj na njegovo odrastanje imala je njegova baka Ana, ali i Hercegovci koji su otišli “trbuhom za kruhom” u Njemačku i svake godine dolazili u posjetu svom rodnom kraju, vozeći mercedes.

“Naši Hercegovci bi iz Njemačke dolazili u Hercegovinu za vrijeme Božića i Gospojine (Velike Gospe). U mom kraju bilo je puno onih koji su otišli u svijet ‘trbuhom za kruhom’, a blagdane i odmore bi provodili na rodnoj grudi.

U to vrijeme standard u Njemačkoj je bio jako visok i živjelo se puno bolje nego u današnje vrijeme. Mnogi stariji ljudi i danas kažu kako su plaće bilo toliko visoke da ih nisu mogli potrošiti”, kaže Milenko za “Fenix-magazin”.

Stariji ljudi koji su živjeli i radili u Njemačkoj prisjećaju se kako su najamnine za stan u to vrijeme iznosile u prosjeku između 300 do 400 tadašnjih njemačkih maraka, a plata im bila do 5.000 njemačkih marka bruto.

Zbog toga ne čudi što su Hercegovci iz Njemačke kući dolazili u skupocjenim automobilima, a mercedes je svakako dominirao. Tome je pridonijela i činjenica da je velik broj iseljenika iz Hercegovine radio u mercedesovim fabrikama.

Tako je Milenko još kao dječak s velikim interesom promatrao i maštao kako će jednoga dana i on imati novog mercedesa s kojim će dolaziti u Hercegovinu. To mu se i ostvarilo. U 30 godina, koliko je proveo u Njemačkoj, promijenio je čak 20 mercedesa i gotovo svake godine u svoju Hercegovinu odlazio s novim mercedesom.

Naime, prije 30 godina, tačno na Valentinovo, 14. februara 1994. godine, iz Hercegovine je došao u Titize Nojštat (okrug Hintercarten), na jugozapadu Baden-Virtemberga i tu ostao dvije godine. Za to je vrijeme upoznao suprugu Slavicu koja je tad živjela u Nagoldu. Godine 1995. su se vjenčali, a on se zaposlio u kompaniju njezinog oca koja je sarađivala s mercedesovom fabrikom u Sindelfingenu.

“Nakon nekoliko godina sam osnovao svoju kompaniju Geristbau Milan, koja radi montažu svih vrsta građevinske skele i sarađuje s mercedesovom fabrikom. Tad sam kupio svoj prvi mercedes. Bilo je to 2000. godine i od tada sam ih promijenio 20 i svi su bili mercedes marke”, kaže on.

Milenko kaže kako mu nikad nisu bile bitne materijalne stvari, niti se želio nekome dokazivati. Želio je, kaže, sebi i svojoj porodici poštenim radom osigurati sigurnu i bolju budućnost.

“Ima ljudi kojima se moj san o mercedesima neće svidjeti, ima onih kojima će to biti simpatično i dobro, ali na njima i njihovom karakteru je što će reći”, mišljenja je Milenko.

Kaže kako je on sretan suprug i otac troje djece. Njegova su djeca njegov dar od Boga, a kaže, da je tek prije nekoliko godina shvatio da početna slova imena njegove djece doista i daju riječ “dar”: Denis, Angelina i Roko. U njegovom životu značajnu ulogu odigrala je njegova baka Ana. On i njegov brat i sestre su je zvali mamom Anom. S njom je proveo veći dio svog djetinjstva, ali i mladosti, odnosno sve do 1990. kada je baka preminula.

“Moja baka Ana bila je oličenje izvorne Hercegovke. Ona mi je usadila vjeru, ljubav, poniznost i sve ostale hršćanske vrijednosti koje sam ja prenosio na svoju djecu. Često je znala reći: Sine moj, bez Boga nema ništa. Možeš imati sva bogatstva ovog svijeta. Ali ako nemaš Boga u sebi, tad nemaš ništa. Tako da ja te hrišćanske vrijednosti prenosim na svoju djecu, i mogu reći ima rezultata. Moja kćerka želi studirati teologiju”, govori Milenko.

Gdje god da bio i šta god radio, kaže, on je najprije Hercegovac i tog se ne odriče.

“I uvijek volim kazati da bi ljudi što god da žele trebali prvo kazati ‘Bože moj…’ pa taman kada su u pitanju i dječje želje i snovi kada se mašta o mercedesu. Baš kao što moja baka govorila sve što nije Božjom rukom blagoslovljeno i ne treba ti, tim riječima Vrcan završava svoju zanimljivu životnu priču.

Milenko Milan Vrcan je ovih dana učestvovao u snimanju spota za pjesmu “Eh, da mi je Hercegovina” sa svojim novim mercedesom S klase. A koliko će ih još promijeniti, samo Bog zna! (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending