Pratite nas

Zanimljivosti

Nisu bili za narodne mase: 7 FILMOVA KOJI SU BILI ZABRANJENI U JUGOSLAVIJI

Published

on

Jugoslavija možda jeste bila zemlja koju su svi njeni stanovnici obožavali, ali imala je ona svoje pragove tolarenacije u svim segmentima društva, pa čak i u filmskoj industiji. Na primjer, ovih 7 filmova je bilo zabranjeno u Jugoslaviji:

1. S vjerom u Boga
Nemi film Mihajla Al. Popovića iz 1932, o stradanju srpske porodice u Velikom ratu nije prikazivan u komunističkoj Jugoslaviji.Film je restaurisan je 1988. godine, kada je s velikim uspjehom prikazan na festivalu u Pordenoneu. Reditelj je kasnije objasnio da je ideju za ovo djelo dobio kad je vidio ratnog vojnog invalida sa ordenom kako prosi: Glavni junak, muž i otac porodice, odlazi u rat, gdje biva ranjen, a ženu siluju i ubijaju okupatori. Deda uspije da spase tek rođenog unuka, a kad se junak vrati iz rata kao invalid, sačekaju ga četvorogodišnji sin i komšinica koja ga je odgajila.

2. Grad
Omnibus reditelja Živojina Pavlovića, Kokana Rakonjca i Marka Bapca iz 1963, jedini je sudski zabranjen film u bivšoj SFRJ. Riječ je o tri odvojene gradske priče, dosta turobne. U prvoj je prikazan muškarac koji bezuspješno traga za smislom života i nesposoban je za pravu ljubav. On se upušta u se*sualni odnos sa ženom koju sreće, ali za njega je to samo fizički čin, bez trunke emocija, poslije kojeg ostaje ponovo usamljen.

U obrazloženju sudske zabrane sadržaj druge priče ovako je predstavljen: „Druga priča ‚Srce‘ prikazuje jednog liječnika (filmu je suđeno u Sarajevu) koji otpraća iz svog stana prostitutku, nakon čega posmatra sebe u ogledalu, naziva sebe budalom, govoreći da treba da se opere. U međuvremenu na ulici, kraj izloga, prikazuje jednog imbecilnog mladića, reklo bi se homoseksualca, koga žene ne interesuju i koji nakon hodanja po ulici dolazi kod doktora u stan pitajući ga kako mu se sviđa njegov novi džemper jer je to uvoz iz Italije. Istovremeno se na trećoj strani prikazuje jedan čovjek osrednjih godina s naočarima koji hoda ulicom teško dišući, da bi na kraju ušao u jedno dvorište puno radijatora, uz jedan od kojih sjeda, povijajući se i dahćući tako da se vidi da taj čovjek boluje od srca.“ (Ovaj citat i citati o drugim filmovima u tekstu, ako nije drugačije navedeno, pozajmljeni su iz knjige Bogdana Tirnanića „Crni talas“.)

Tadašnjem režimu su smetali i prostitutka, i homoseksualac, i što je džemper iz Italije ljepši od našeg, a smetao im je i srčani bolesnik, za kojeg se ispostavlja da je bio kapitalista, a sada je direktor jednog socijalističkog preduzeća, koji je bolest zaradio služeći komunistima.

U trećoj priči grupa siledžija ispod nadvožnjaka u predgrađu Beograda ubija ratnog invalida, dakle partizana. Pravosnažnom sudskom odlukom bilo je naloženo spaljivanje ovog filma, ali je originalni materijal sačuvan i danas se čuva u Kinoteci.

3. Jutro
Scenario i režiju radili su Mladomir Puriša Ðorđević. Uloge tumačili: Ljubiša Samardžić, Neda Arnerić, Milena Dravić, Mija Aleksić, Ljuba Tadić i Faruk Begoli. Dobitnik je Srebrne arene u Puli i dvije zlatne: za režiju i za scenario. Na festivalu u Veneciji glumac Ljubiša Samardžić osvojio je Pehar Volpi, nagradu za najbolju ulogu.

Glavni junak – partizanski poručnik – ulazi u oslobođeni Čačak. U životu ga zanimaju samo dvije stvari – žene i fudbal. Oko njega je mnogo živopisnih likova i vreva: u danima ni rata ni mira streljaju se saradnici okupatora, lete glave… Nad jednom partizankom treba izvršiti smrtnu kaznu, pa pred nju izvode naoružanog zarobljenog Nijemca kako bi u času umiranja imala iluziju da je stradala od neprijateljskog metka.

Uprkos nagradama, kritike su bile gnjevne. Međutim, u odbranu filma stali su neki mlađi filmski reditelji, ali i pisac Branko Ćopić: „Svak je imao svoje jutro slobode, a mnoga od njih bila su krvavija i tragičnija od Purišinog… Mnoge čistunce vrijeđa lik partizanskog poručnika Smokija (nadimak Ljubiše Samardžića – prim. nov.) koji samo misli na “onu stvar”… Ipak, živjeće ovaj narod uprkos nekim sucima koji ne vole onu stvar.“

Sudbinu filma riješio je jedan od najviših komunističkih funkcionera ondašnje Jugoslavije Veljko Vlahović kada ga je podržao u jednoj javnoj raspravi. Od tada se „Jutro“ povremeno prikazivalo na televiziji.

4. Rani radovi
Filmu novosadskog reditelja Želimira Žilnika suđeno je zbog „uznemiravanja jugoslovenske javnosti“, sudija je odbio da film zabrani i donio oslobađajuću presudu, ali „Rani radovi“ godinama poslije toga nigdje u Jugoslaviji nisu prikazivani. U isto vrijeme film je imao projekcije u svijetu i na Berlinskom međunarodnom festivalu 1969. godine osvojio je glavnu nagradu – Zlatnog medvjeda.

Glavni junaci filma, tri mladića i djevojka Jugoslava, u vrijeme dok u Beogradu traju studentske demonstracije 1968. godine, napuštaju svoje domove i u „spačeku“ putuju po Jugoslaviji tražeći mjesto gdje postoji pravi socijalizam i gdje u društvu vlada iskrenost. Na tom putu sreću se s primitivizmom i bijedom, hapse ih i oni shvataju sopstvenu nemoć. Frustrirani što ne mogu da izvedu revoluciju, mladići odlučuju da ubiju Jugoslavu, koja je svjedok njihove nemoći. Pucaju u nju, prekrivaju je zastavom Komunističke partije, pale njeno tijelo i od cijele njihove akcije ostaje samo stub crnog dima koji se diže u nebo. U vrijeme snimanja filma tumač glavne ženske uloge, Milja Vujanović, bila je mis Srbije i iza sebe je imala već nekoliko uloga u kojima se svlačila.

Film je izvučen iz bunkera 1982. godine. Sudija koji je 1969. odbio da ga zabrani nikada poslije toga nije napredovao u karijeri.

5. Plastični Isus
Zbog poređenja maršala Tita s Hitlerom i ismijavanja ovaj film je odmah stavljen u bunker, a autor je osuđen na zatvor. Plastični Isus je diplomski rad Lazara Stojanovića na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti iz 1971.

Glavni junak je Zagrepčanin Tom, koji živi u Beogradu bez novca i bez zaposlenja, i pokušava da se bavi filmom. Izdržavaju ga ljubavnice. On ne vjeruje ni u koga i ni u šta, najmanje u komunizam. Kad ga napusti ljubavnica, šašava Amerikanka, Tom započinje vezu sa ženom čiji je muž u inostranstvu. A kad ga i ona ostavi i izbaci iz stana, useljava se kod sestre njenog muža, koja ga na kraju filma ubija.

Zanimljivo je da je reditelj u filmu iskoristio i autentični snimak s vjenčanja Ljubiše Ristića, koji je kasnije, dok je film bio u sudskom arhivu, nestao. Očevi i mlade i mladoženje, snimljeni na svadbi, bili su generali JNA, a među gostima su bili i mnogi drugi visoki vojni funkcioneri…

Tadašnjim valstima posebno je zasmetao dio filma u kojem su paralelno izmontirani snimak sa studentskih demonstracija iz 1968. godine, kada milicija brutalno tuče studente u Beogradu, i kada Tom čita jedan Titov govor. Taj nesklad između Maršalove propagande i Maršalove milicije, koja nasrće na omladinu, Tom prati ciničnim smijehom.

Zabranjene teme tada su bile i homoseksualnost i česta promjena se*sualnih partnera. Takođe, to je prvi jugoslovenski film u kome se pojavljuje go muškarac.
Film je javno prikazan poslije pada komunizma, dvadeset godina nakon što je snimljen. Na festivalu u Montrealu 1991. godine dobio je Nagradu međunarodnog žirija i kritike.

6. Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji
Zbog oštre kritike režima i iščašenog smisla za humor,Josip Broz je odbio da gleda ovaj film iako ga je dobio na poklon. Režirao ga je Bahrudin Bato Čengić 1971, a snimljen je prema knjizi Bore Ćosića. Ovo djelo je otvoreno kritički nastrojeno prema režimu i njegove slabosti tretira sa ličnim, iščašenim smislom za humor.

Kritičar, pisac i rođeni brat Veljka Bulajića Stevan o filmu piše:

„Tu se, na primjer, u sklopu jedne vulgarne i krajnje primitivne rediteljske koncepcije mogu vidjeti scene u kojima, paralelno sa scenama oslobođenja Beograda od strane partizanskih i sovjetskih jedinica, građani jedan drugom zavlače klistire u zadnjice ili histerične partizanke mašinkama ubijaju djevojke na ulicama, ili komesar siluje izvjesnu otmenu građanku u kadi za kupanje, ili – kao vrhunac te skitske, seljačke i neljudske najezde crvenih hordi – jedna raspomamljena partizanka koja je “četiri godine gladovala od onih stvari” siluje maloljetnog buržujčića, pa, dok se mališa grči i nateže ispod tog ženskog komunističkog Raspućina, preko partizankinog izobličenog lica ide muzika i tekst naše partizanske pesme “Bolna leži partizanka Mara…“

Možda više od ostalih, tadašnjim komunističkim vlastima pritisak je digla ova scena: u tek oslobođenom Beogradu partizanski komesar u buržujski salon unosi Staljinovu glavu napravljenu od marcipana. On naređuje okupljenima da jedu „Staljinov mozak“. Predratni buržuji, komunistički agitatori, omladinci i komunisti sjede oko stola i kašikama zahvataju i jedu mozak iz Staljinove glave!

7. WR – misterije organizma
Mnogi kriticari smatraju „Misterije organizma“ Dušana Makavejeva najboljim domacim filmom svih vremena. Sniman je u SAD i Jugoslaviji izmedu 1968. do 1971. godine. U Americi je snimljen dokumentarni dio filma, posvecen učeniku Sigmunda Frojda, Vilhelmu Rajhu (Wilhelm Reich, otuda WR u naslovu filma), čije su knjige odlukom americkog suda iz 1954. spaljene na lomači. Rajh se bavio psihoanalizom i seksologijom.

U igranom dijelu filma, koji se prepliće s dokumentarnim, mlada jugoslovenska komunistkinja Milena, slijedeci Rajhove ideje, pokušava da ubijedi okolinu da, uz klasnu, treba izvesti i se*sualnu revoluciju. Ona se zaljubljuje u ruskog klizača Vladimira Iljica, i ta će joj ljubav doći glave. U isto vrijeme njena drugarica Jagoda praktikuje slobodnu ljubav i mijenjanje partnera.
Njih troje raspravljaju da li čovjek može da bude sretan u nesretnom društvu, a pijani radnik, u tumačenju Zorana Radmilovića, stalno im upada u riječ. Na kraju filma Rus klizač, šampion u pravolinijskom klizanju, klizaljkom odsijeca glavu Mileni.

Takve scene se*sa i direktne političke izjave nisu do tada viđene u nekom jugoslovenskom filmu. Film je podigao veliku buru u jugoslovenskoj javnosti, ali i dobio odlične ocjene na svjetskim festivalima.

Magazin Fleš zabranjen je zbog reportaže sa snimanja „Misterija“ jer se na jednoj od fotografija „vidi naga žena ispred zida na kojem se nalazi plakat s figurom Lenjina, a ispod plakata druga neodjevena žena drži fotografiju Hitlera“.

Film je u Jugoslaviji prvi put javno prikazan 1988. u Ljubljani, pa u Zagrebu, i na kraju u Beogradu. Nikada nije ušao u komercijalnu distribuciju. (Naj portal)

Zanimljivosti

Penzioner mangup: 34 GODINE LAGAO DA JE SLIJEP I PRIMAO INVALIDSKU PENZIJU

Published

on

Muškarac iz okoline Torina, koji ima 84 godine, uhvaćen je u neviđenoj prevari kad je policija otkrila da se sam kreće ulicom bez pomagala za slijepe i da čita pogrebne plakate, ali i podiže novac sa bankomata.

Istraga je počela prije nekoliko mjeseci nakon prijave o lažnoj slijepoj osobi. Policija je počela da ga prati što je na kraju dovelo do toga da ga nedavno prijavi pravosudnim organima zbog krivičnog djela teška prevara protiv države.

Lokalni sud naložio je preventivnu zapljenu 90.000 eura koje je imao na bankovnom računu i stana u Pijemontu. Ako bude proglašen krivim, moraće da vrati sav novac koji je primio tokom 34 godine navodnog invaliditeta.

Na sudu su završila i dva ljekara koji su 2020. godine konstatovali pogoršanje njegovog stanja u pravcu potpunog sljepila. Penzioner je već primao novčanu naknadu jer je bio teško slabovid, a onda je prije četiri godine pregledom utvrđeno da je potpuno slijep.

Isti grad u Torinu bio je poprište sličnog incidenta koji se dogodio prije nekoliko godina kad je drugi penzioner, koji je izgledao potpuno slijep, išao sam u prodavnicu i radio u povrtnjaku gdje je čak vozio i mali kombi. Policija ga je takođe pratila i otkrila da zastaje da čita pogrebne plakate na ulici. (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending