Pratite nas

Sudbine

Odlazim, odlazim: HARIS OMANOVIĆ ZAMIJENIO CAZINSKU UČIONICU ZA VOLAN MINHENSKOG AUTOBUSA

Published

on

Haris je jedan od visokoobrazovanih ljudi iz BiH koji su bolju perspektivu našli u zemljama Evropske unije. Osim uređenosti, presudni faktor za odlazak su finansije
Unsko-sanski kanton već godinama bilježi iseljavanje koje graniči sa egzodusom. Ljudi zbog bolje perspektive ostavljaju i dobre poslove i sređene kuće i počinju novi život u zemljama EU-a, piše Federalna.

Haris Omanović je, nakon 20 godina rada u prosvjeti, novi život našao u Minhenu, gdje radi kao vozač autobusa.

„Nisam se pokajao nijednog momenta zato što je sistem uređen, ljudi te vrednuju koliko radiš. Ako želiš raditi, to je prepoznato i nagrađeno i daleko bolje nego u BiH“, kaže ovaj nastavnik razredne nastave.

Haris je jedan od visokoobrazovanih ljudi iz BiH koji su bolju perspektivu našli u zemljama Evropske unije. Osim uređenosti, presudni faktor za odlazak su finansije.

„Ne može mašinski inžinjer da radi za 1000 KM – on to ne želi. On ima diplomu i znanje i on će to naplatiti u zemljama EU-a. Ovdje, dok je stanje takvo, on ne želi da radi“, objašnjava Jasmin Prošić, rukovoditelj Sektora za zapošljavanje u Službi za zapošljavanje USK-a.

U novom trendu iseljavanja ne odlaze samo nositelji domaćinstva nego i kompletne porodice, a posljedica toga su prazne školske klupe.

„Ove školske godine je nepunih hiljadu učenika manje u odnosu na prošlu godinu – 996, a u srednjim školama je pad evidentan – oko 550 učenika manje ove školske godine“, navodi Haris Smajić, v.d. direktora Pedagoškog zavoda USK-a.

U posljednjih pet godina u krajiškim je školama 8.000 učenika manje, što se direktno odražava i na budžet USK-a. Indirektni porezi s federalnog na kantonalni nivo uplaćuju se po osnovu površine, broja stanovnika te broja upisanih osnovaca i srednjoškolaca.

„Taj procent za 2021., koji nosi gro budžeta kantona, jeste 9,92 – pao je ispod deset posto. To je sve posljedica odljeva stanovnika“, ističe Zlatan Zirić, pomoćnik ministra finansija USK-a za budžet.

I tako, zbog masovnog iseljavanja, budžet kantona godišnje je siromašniji za 25 miliona maraka. A osjetan je i pad prihoda po osnovu kupovine, odnosno PDV-a.

„Te familije kad odu, osjetimo da je kupovna moć u tim periodima manja, a kada dođu u vrijeme godišnjih odmora, onda osjetimo ne blagi nego enormni porast uplate tih poreza“, dodaje Zirić.

Sa spiska nezaposlenih u Unsko-sanskom kantonu prošle je godine izbrisano 700, a ove godine do kraja augusta još 600 radno sposobnih, za koje u BiH nije bilo posla. Zajedno s njima otišlo je i 1.500 učenika, ko zna koliko mališana, kojih još nema na evidencijama. Koliko god voljeli domovinu, sutra će biti uspješni pod okriljem zastava drugih država. (Naj portal)

 

Sudbine

Najstariji zanat na svijetu na mostarski način: PRIČA JEDNE STUDENTICE KOJA “LOVI” SAMO STRANCE

Published

on

Njeno ime nije važno, može se zvati bilo kako, poenta njene priče je poruka, ali i savjet svim mladim djevojkama da paze šta rade. Njena priča ide ovako:

Došla sam u Mostar na studije, i prvih par godina bila sam uzorna studentica. Novac koji su mi davali roditelji bio mi je sasvim dovoljan za studiranje i život u Mostaru. Na drugoj godini sam upoznala djevojku koja je porijeklom iz moga kraja, i vremenom sam počela izlaziti s njom.

Ispočetka to su bile neobavezne kafe uz žensko čavrljanje, a vremenom se pretvorilo u noćne izlaske. Radili smo što i ostali mladi. Upoznali smo i neke momke, i izlasci su postali svakodnevnica. Nakon izlazaka bi spavala do kasnije, pa sam počela propuštati predavanja, a sve to se odrazilo na lošim ocjenama i padanju na ispitima. Stančić u kome sam živjela kao podstanar postao mi je tijesan, te sam potražila neki luksuzniji smještaj, koji je naravno bio puno skuplji. Da sve bude gore firma moga oca je otišla pod stečaj i roditelji nisu mogli ispuniti moje sve veće prohtjeve.

Na početku sam se snalazila tako što sam posuđivala od prijatelja računajući da će mi to roditelji moći namiriti, ali prolazili su mjeseci kako je tata bio bez posla i tako su se gomilali i moji dugovi. Nakon toga sam pokušala na razne načine doći do novca, počela sam i raditi u jednoj od kladionica, ali to jednostavno nije išlo.

U kladionici bi bila od jutra do mraka za male pare, a nakon odlaska s posla nisam mogla niti u provod, ali ni učiti. Na prijedlog moje prijateljice jednu večer smo izašle s dvojicom poslovnih ljudi iz Hrvatske i tu je sve počelo. Izašli smo u skup restoran, poslije u noćni klub, a naši pratioci su potrošili brdo novca.

I to je kako sam rekla bio početak mog lagodnog života. Fakultet sam zapustila, i postala sam takozvana dama za pratnju. Do klijenata sam dolazila uz pomoć prijateljice, a poslije i na preporuku. Nisam imala nekoga kome bih morala davati procent, te sam ubrzo vratila sve dugove, a ostajalo mi je i za život za moj pojam na visokoj nozi. Vratila sam se i fakultetskim obvezama, tako da sam za moje roditelje još uvijek njihov ponos, a i bolje je da oni misle tako.

Sebe ne smatram klasičnom prodavačicom luavi (kao one pored “Vize” u Sarajevu, ili na zenićkoj petlji I ko zna gdje ih sve nema). To su žene koje spavaju sa svakim, a ja biram kome ću biti pratnja. Moji klijenti su poslovni ljudi koji nisu iz našega okruženja i oni su tu samo u prolazu.

S domaćim ljudima nemam posla i tako će i ostati dok god se budem bavila ovim poslom. Niko naravno pa ni moji roditelji nemaju pojma čime se bavim. Ne bi im bilo lako da saznaju , ali ni meni. Otac i mati su puno toga odvojili od svojih usta da bi ja uopće došla studirati. U najboljem slučaju otac bi me se odrekao, a sada sam za njih njihove mjezimica i uzorna studentica koja će postati uspješna u životu. (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending