Pratite nas

Zanimljivosti

Ona piše, tata čita: SARA I NJEN OTAC MOŠO ZAJEDNO PIŠU GOVORE ZA SAHRANE

Published

on

Svako od nas mogao bi da posvjedoči da je gubitak voljene osobe najteži trenutak u životu čovjeka i taman kada polako postajemo svjesni da neka osoba sa kojom smo bili bliski više nije među nama i kada od bola i tuge zanijemimo, kako to običaji prilikom sahranjivanja nalažu, dođe trenutak da progovorimo i oprostimo se od voljenih kako najbolje znamo i umijemo.

Svjedoci smo, takođe, da govori na sahranama mogu da budu šaljivi i puni anegdota iz života pokojnika, pa se kroz jecaje okupljenih prolomi i smijeh, baš kako bi osoba koju smo izgubili i željela da bude. Čak i kada je riječ o ovakvim situacijama, kada posljednja poruka upućena pokojniku ne mora nužno da bude papir pun bola i tuge, pisanje ovakvih tekstova nije nimalo lak zadatak.

To najbolje zna Mošo Novković (66) koji je u svom okruženju, između ostalog, postao poznat po svom neobičnom, reklo bi se hobiju, u kojem mu se prije godinu pridružila i kćerka Sara Novković Tepšić (29).

Iako bi mnogi njihovo zanimanje za pisanje oproštajnih poruka za ljude koje ponekad nisu lično ni poznavali mogli da okarakterišu morbidnim ili čudnim, Mošo i Sara odmah ističu da je njihova uloga zapravo da pruže utjehu ožalošćenima i da zajedno sa njima pronađu prave riječi u bolnim trenucima.

U njihovom Kljajićevu kod Sombora oproštajni govori nisu praksa novijeg datuma, već tradicija koja se na sahranama podrazumijeva.

„Kljajićevo je bilo naseljeno podunavskim Švabama do 1944. godine. 1945. godine “vozom bez voznog reda” ovdje dolaze ljudi sa područja Korduna, Like, Banije i Žumberka. Bili su to učesnici Narodnooslobodilačkog rata sa porodicama za koje je “religija bila opijum”, pa je umjesto sveštenika i opela, na sahranama čitan oproštajni govor. I danas se poslije opela, a prije kretanja povorke, takođe, čita govor – rekao je Mošo prije dana.

Otuda potiče podrška porodice i mještana, kada se prije više od decenije ohrabrio da napiše prvi oproštajni govor.

„Pošto sam u Mjesnoj zajednici Kljajićevo obavljao funkciju poslovođe groblja od 2005. godine do 2015. godine, na molbu porodice pokojnika počeo sam da pišem i čitam pogrebne govore i do sada ih napisao nekoliko stotina. Nas angažuju pokojnikovi najbliži srodnici. Zadatak je da kroz razgovor i bilješke prikupimo što više podataka o životu preminule osobe. Ti podaci nam služe kao osnova za sastavljanje govora, koji kad napišemo, prije sahrane pročitamo rodbini i uvažimo svaku njihovu primjedbu, ukoliko je ima – objašnjavao je Mošo, koji i dalje radi u “JKP Prostor” u Somboru, dodajući tada da zahtjevi najčešće dolaze iz najbliže okoline, ali i iz većih gradova i drugih mjesta.

Novković je potvrdio da, uprkos tome što je riječ o tekstu koji ponekad, ako je to želja porodice pokojnika, sadrži samo nekoliko redaka, uopšte nije riječ o lakom poslu.

„Nije lako napisati takav tekst jer je na nama velika odgovornost, faktički pišemo iz ugla člana porodice iako preminulu osobu često lično ne poznajemo. Da bi se napisao govor potrebno je nekoliko časova. Jednim dijelom riječ je o univerzalnom obrascu zbog osnovnih podataka, ali mi se trudimo da prikupimo što više podataka o samom životu pokojnika, kao što su njegove osobine i interesovanja – rekao je tada Novković.

Dok Mošo već ima pozamašno iskustvo i sigurne riječi da ublaži bol ožalošćenih i pomogne im da se oproste od pokojnika na najbolji način, kćerka Sara mu se u tom poslu pridružila prije godinu, pa sada pored poezije zajedno sa ocem sastavlja oproštajne govore.

„To je došlo nekako spontano, godinama sam gledala tatu kako piše, i sama pišem poeziju u kojoj često spominjem gubitak voljenih osoba i samo sam jedan dan rekla tati da hoću i ja da probam da napišem govor i tako smo počeli da radimo zajedno – objasnila je Sara.

Bilo je i neobičnih zahtjeva, kada, na primjer, pokojnik za života napiše govor sam sebi i onda njegova porodica pozove Mošu da ga pročita prilikom sahranjivanja. Međutim, Sara i nakon godinu bavljenja ovim poslom još uvijek nije pročitala ni jedan govor na sahrani, tvrdi da je emotivna.

„Ja sam po prirodi emotivna, pa se trudim da tako i pišem. Važno mi je da saznam sve o pokojniku kako bi što emotivnije mogla da dočaram te riječi. U posljednje vrijeme ja uglavnom pišem, dok tata čita, ali samo kada mu to traže srodnici pokojnika. Mi, svakako, imamo tu uslugu u opticaju i to se dešava kada je sahrana u okolini Sombora jer za njega su već svi čuli – rekla je Sara.

Elem, kao svoju najtežu situaciju, navela je pisanje govora za sahranu njenog druga.
„Prošle godine sam pisala oproštajno pismo za mog najboljeg druga koji je iznenada preminuo. Bilo mi je strašno jer sam ga kroz taj govor skroz doživjela – ispričala je Sara.

Ako ste možda pomislili da rijetko ko angažuje strance za ovakve govore, Sara će vas razuvjeriti – zahtjevi stižu i iz udaljenijih gradova, ali i inostranstva.

„Postoji i interesovanje za to da mi napišemo govor i pošaljemo putem i-mejla i onda ga neko drugi pročita. Javljali su nam se i iz inostranstva, tako da ćemo ponuditi i takvu vrstu usluge – pričala je ona.

Ovo, za mnoge od nas, neobično zanimanje zapravo je ustaljena praksa u inostranstvu, pogotovo u SAD u kojima cvjeta onlajn tržište na kojem kreativni i talentovani ljudi nude svoje usluge, pa se tako na njemu mogu naći i oproštajni govori, koje je moguće kupiti u svega par klikova i to za nekoliko dolara (nekoliko eura) i pročitati na sahrani člana porodice.

Sara je nedavno izjavila da su u svoju ponudu ubacili i govor za pomen, koji je postao veoma popularan.

„Što se tiče cijene za govore, one se kreću oko 25 eura, a to zavisi od odsta segmenata, jer ako je prethodno obavljen razgovor trajao dva sata, cijena se povećava. Međutim, ako je razgovor bio kraći gdje su ljudi podijelili neke osnovne podatke o pokojniku, onda je cijena niža. No, sveukupno, ni jedan govor nije koštao više od 50 eura – piše Nova.

„Trudimo se da idemo u korak sa vremenom i da osluškujemo želje i potrebe ljudi. Utjeha nam je neophodna, u kojem god dobu se nalazili – zaključili su tada Novkovići. (Naj portal)

Zanimljivosti

Penzioner mangup: 34 GODINE LAGAO DA JE SLIJEP I PRIMAO INVALIDSKU PENZIJU

Published

on

Muškarac iz okoline Torina, koji ima 84 godine, uhvaćen je u neviđenoj prevari kad je policija otkrila da se sam kreće ulicom bez pomagala za slijepe i da čita pogrebne plakate, ali i podiže novac sa bankomata.

Istraga je počela prije nekoliko mjeseci nakon prijave o lažnoj slijepoj osobi. Policija je počela da ga prati što je na kraju dovelo do toga da ga nedavno prijavi pravosudnim organima zbog krivičnog djela teška prevara protiv države.

Lokalni sud naložio je preventivnu zapljenu 90.000 eura koje je imao na bankovnom računu i stana u Pijemontu. Ako bude proglašen krivim, moraće da vrati sav novac koji je primio tokom 34 godine navodnog invaliditeta.

Na sudu su završila i dva ljekara koji su 2020. godine konstatovali pogoršanje njegovog stanja u pravcu potpunog sljepila. Penzioner je već primao novčanu naknadu jer je bio teško slabovid, a onda je prije četiri godine pregledom utvrđeno da je potpuno slijep.

Isti grad u Torinu bio je poprište sličnog incidenta koji se dogodio prije nekoliko godina kad je drugi penzioner, koji je izgledao potpuno slijep, išao sam u prodavnicu i radio u povrtnjaku gdje je čak vozio i mali kombi. Policija ga je takođe pratila i otkrila da zastaje da čita pogrebne plakate na ulici. (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending