Pratite nas

Sudbine

Ovaj čovjek 70 godina živi u gvozdenoj komori. NADŽIVIO PORODICU, ZAVRŠIO FAKULTET, PA ADVOKATURU (Video)

Published

on

Pol Aleksander je imao samo šest godina kada je obolio od poliomijelitisa, ili dječije paralize, zbog čega je ostao paralizovan od vrata nadole, piše Dejli mejl.

S obzirom na to da nije mogao samostalno da diše, Pol je stavljen u takozvanu “gvozdenu komoru“ i u njoj živi od 1952. godine. Pol je cijeli svoj život proveo u ovoj komori, a razvio je i novi način disanja, koji naziva “žablje disanje“. Zahvaljujući ovoj vrsti disanja, mogao je da provede neko vrijeme van gvozdene strukture.

Ova vještačka pluća, zapravo ventilator koji podsjeća na metalni kovčeg, zahtijevaju da pacijent leži u njima dok mu je uređaj čvrsto stegnut oko vrata. Uređaj funkcioniše tako da vakum mehanički uvlači vazduh u pluća pacijenta čiji su nervni sistem i respiratorne funkcije uništene poliomijelitisom.

Dok su bili u bolnici, doktori su pokušavali da obuče Pola da samostalno diše, ali nije mogao da provede mnogo vremena van gvozdenih pluća jer bi odmah poplavio i onesvijestio se.

Međutim, Pol je na kraju uspio da uvježbava način da unese malo vazduha u pluća. On to naziva ‘žablje disanje’, a tehnika je prilično iscrpljujuća. Takvo disanje, takođe poznato kao glosofaringealno disanje, podrazumijeva gutanje vazduha, koji zatim u maloj količini stiže do pluća.

Polov fizioterapeut, gospođa Salivan, pomogla mu je da savlada ovu tehniku. Da bi ga ohrabrila, rekla mu je da će dobiti štene ako može da diše tri minuta bez ventilatora.

Polu je trebalo godinu dana da usavrši tehniku, ali je na kraju dobio štene i dao mu ime Džindžer. Kada je bio u stanju da samostalno diše duži vremenski period, mogao je na kratko da izađe iz mehaničkih pluća, a zatim izađe na trem, pa čak i u dvorište.

Iako je ipak morao da spava sa gvozdenim plućima, on je tokom dana uspijevao da sve više vremena provodi napolju, pa se upuštao u nove poduhvate. Tako je sa 21 godinom postao prva osoba u Dalasu koja je završila srednju školu, a da nije fizički pohađala ni jedan čas.

Nakon srednje škole, primljen je na pravni fakultet u Ostinu u Teksasu. Pol se preselio u studentski dom i unajmio negovateljicu da mu pomaže.

“Kada sam upisao fakultet, bili su užasnuti idejom da ću ponijeti svoja gvozdena pluća. Ali ipak sam to uradio, stavio svoja pluća u svoju sobu i živio u kući sa svojim gvozdenim plućima.”

Na kraju je Pol ostvario svoj san da postane advokat. On godinama zastupa klijente obučen u fino trodijelno odijelo, a da bi svoje paralizovano tijelo držao u uspravnom položaju, koristio je specijalna invalidska kolica. (Naj portal)

Sudbine

Ponosni Hercegovac: MILENKO VRCAN SVAKE GODINE U LJUBUŠKI SE DOVEZE NOVIM MERCEDESOM

Published

on

Već gotovo tri decenije Milenko Milan Vrcan iz Nagolda u Baden-Virtembergu svake godine putuje u svoju Hercegovinu i gotovo svake godine novim mercedesom. Nije tu riječ o nekakvom dokazivanju već o dječačkom snu kojeg je Milenko sam sebi ostvario.

“Stara narodna izreka kaže: ‘Čovjek snuje, Bog određuje’. I na tom tragu mnogi su životi proživljeni i od toga niko ne može pobjeći. Ali, ponekad se snovi ostvare”, mišljenja je Vrcan.

Kaže, on je pravi svjedok tome.

Milenko je rođen u Ljubuškom, djetinjstvo je proveo u selu Donji Radišići. Značajan uticaj na njegovo odrastanje imala je njegova baka Ana, ali i Hercegovci koji su otišli “trbuhom za kruhom” u Njemačku i svake godine dolazili u posjetu svom rodnom kraju, vozeći mercedes.

“Naši Hercegovci bi iz Njemačke dolazili u Hercegovinu za vrijeme Božića i Gospojine (Velike Gospe). U mom kraju bilo je puno onih koji su otišli u svijet ‘trbuhom za kruhom’, a blagdane i odmore bi provodili na rodnoj grudi.

U to vrijeme standard u Njemačkoj je bio jako visok i živjelo se puno bolje nego u današnje vrijeme. Mnogi stariji ljudi i danas kažu kako su plaće bilo toliko visoke da ih nisu mogli potrošiti”, kaže Milenko za “Fenix-magazin”.

Stariji ljudi koji su živjeli i radili u Njemačkoj prisjećaju se kako su najamnine za stan u to vrijeme iznosile u prosjeku između 300 do 400 tadašnjih njemačkih maraka, a plata im bila do 5.000 njemačkih marka bruto.

Zbog toga ne čudi što su Hercegovci iz Njemačke kući dolazili u skupocjenim automobilima, a mercedes je svakako dominirao. Tome je pridonijela i činjenica da je velik broj iseljenika iz Hercegovine radio u mercedesovim fabrikama.

Tako je Milenko još kao dječak s velikim interesom promatrao i maštao kako će jednoga dana i on imati novog mercedesa s kojim će dolaziti u Hercegovinu. To mu se i ostvarilo. U 30 godina, koliko je proveo u Njemačkoj, promijenio je čak 20 mercedesa i gotovo svake godine u svoju Hercegovinu odlazio s novim mercedesom.

Naime, prije 30 godina, tačno na Valentinovo, 14. februara 1994. godine, iz Hercegovine je došao u Titize Nojštat (okrug Hintercarten), na jugozapadu Baden-Virtemberga i tu ostao dvije godine. Za to je vrijeme upoznao suprugu Slavicu koja je tad živjela u Nagoldu. Godine 1995. su se vjenčali, a on se zaposlio u kompaniju njezinog oca koja je sarađivala s mercedesovom fabrikom u Sindelfingenu.

“Nakon nekoliko godina sam osnovao svoju kompaniju Geristbau Milan, koja radi montažu svih vrsta građevinske skele i sarađuje s mercedesovom fabrikom. Tad sam kupio svoj prvi mercedes. Bilo je to 2000. godine i od tada sam ih promijenio 20 i svi su bili mercedes marke”, kaže on.

Milenko kaže kako mu nikad nisu bile bitne materijalne stvari, niti se želio nekome dokazivati. Želio je, kaže, sebi i svojoj porodici poštenim radom osigurati sigurnu i bolju budućnost.

“Ima ljudi kojima se moj san o mercedesima neće svidjeti, ima onih kojima će to biti simpatično i dobro, ali na njima i njihovom karakteru je što će reći”, mišljenja je Milenko.

Kaže kako je on sretan suprug i otac troje djece. Njegova su djeca njegov dar od Boga, a kaže, da je tek prije nekoliko godina shvatio da početna slova imena njegove djece doista i daju riječ “dar”: Denis, Angelina i Roko. U njegovom životu značajnu ulogu odigrala je njegova baka Ana. On i njegov brat i sestre su je zvali mamom Anom. S njom je proveo veći dio svog djetinjstva, ali i mladosti, odnosno sve do 1990. kada je baka preminula.

“Moja baka Ana bila je oličenje izvorne Hercegovke. Ona mi je usadila vjeru, ljubav, poniznost i sve ostale hršćanske vrijednosti koje sam ja prenosio na svoju djecu. Često je znala reći: Sine moj, bez Boga nema ništa. Možeš imati sva bogatstva ovog svijeta. Ali ako nemaš Boga u sebi, tad nemaš ništa. Tako da ja te hrišćanske vrijednosti prenosim na svoju djecu, i mogu reći ima rezultata. Moja kćerka želi studirati teologiju”, govori Milenko.

Gdje god da bio i šta god radio, kaže, on je najprije Hercegovac i tog se ne odriče.

“I uvijek volim kazati da bi ljudi što god da žele trebali prvo kazati ‘Bože moj…’ pa taman kada su u pitanju i dječje želje i snovi kada se mašta o mercedesu. Baš kao što moja baka govorila sve što nije Božjom rukom blagoslovljeno i ne treba ti, tim riječima Vrcan završava svoju zanimljivu životnu priču.

Milenko Milan Vrcan je ovih dana učestvovao u snimanju spota za pjesmu “Eh, da mi je Hercegovina” sa svojim novim mercedesom S klase. A koliko će ih još promijeniti, samo Bog zna! (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending