Pratite nas

Sudbine

Priča koja slama srce: MOM SINU NEMA LIJEKA, ALI ČINIMO SVE DA MU ŽIVOT UČINIMO LJEPŠIM

Published

on

Danin Ljutvijević je napunio osam godina, a ne govori, ne hoda, ne ide u školu i iz dana u dan se bori za život.

“Danas nam je divan dan! Duša naša, naš jedinac, naš borac slavi 7. rođendan”, napisao je na svom Facebook profilu Daninov tata Rusmir Ljutvijević, taksista iz Zenice, koji se po humanosti i optimizmu pročuo širom svijeta.

Rusmir je uprkos teškoj borbi za život i zdravlje svog jedinca, usred dana i noći na raspolaganju roditeljima druge djece s teškoćama u razvoju, ali i teško bolesnim, starim i iznemoglim sugrađanima i ljudima sa invaliditetom. Svojim taksijem on ih besplatno vozi u bolnicu, ambulantu ili na vježbe.

“Znam šta znači kad nemaš marku ili dvije za svoje dijete da ga odvezeš ljekaru”, rekao je ranije za “Srpskainfo” tata Rusmir.

Objasnio je svoju nevjerovatnu računicu.

“Na točkovima sam od ranog jutra do kasno u noć. Pola kilometara pređem za neko dobro, pola za pare. Meni i mojoj porodici to je dovoljno”, rekao je tata Rusmir.
Sa suprugom Aminom i prijateljem Andrijom Petrovićem i njegovom porodicom, svom je Daninu pripremio rođendansko slavlje za pamćenje. Torta, svjećice, baloni, posluženje, slikanje sa drugarima – sve je bilo “tip top”. Mali slavljenik, dječak koji pati od okrutne i rijetke genetske bolesti, mekdermid sindroma, riječima im nije mogao zahvaliti, ali je sve rekao osmijehom.

“Mom sinu nema lijeka, ali se borimo da mu olakšamo život i djetinjstvo učinimo sretnim, koliko je to moguće. Nisu mu došli školski drugari, jer on ne ide u školu. Za ovako bolesnu djecu nema škole. Ni na vježbe, koje su mu neophodne, zbog korona virusa, ne može da ide. Za njega bi to bilo previše opasno. Nije primio nijednu vakcinu, jer ni to ne smije. Čuvamo ga, kao pod staklenim zvonom”, kaže tata Rusmir.

Ipak, rođendan je slavlje koje se ne propušta, pa su ga proslavili, uz minimalan broj gostiju. Ljutvijevićima su se pridružili Petrovići i njihova dječica. Petrovići su, inače, pozati kao porodica koja svakodnevno pomaže djeci s teškoćama, teško bolesnoj djeci i njihovim roditeljima.

Daninov rođendan je rasplakao i raznježio region, ali i prijatelje porodice u dalekom svijetu. Stiglo je na stotine čestitki, među kojima je bilo i onih ispisanih na njemačkom i engleskom.

“Srećan rođendan malom lavu, našem ljepotanu, malom velikom dječaku, momčini, junaku, paši…i njegovim divnim, dobrim roditeljima”, neke su od poruka.
Rusmir i Amina Ljutvijević, roditelji malog Danina, vjeruju da je dobrota bitnija od materijalnog blagostanja i novca i da je sve ljude jedan Bog stvorio i na ovaj svijet doveo.

“Kakva vjera, kakva nacija! Kakva priča o ‘našima’ i ‘njihovima!’ Nema šta za našeg sina, ali i za drugu bolesnu dječicu, nisu uradili Andrija, Ivan, Miljan, Jovo… Oni su moji, nemam ja nikog prečeg”, poručuje Rusmir Ljutvijević, najhumaniji taksista na Balkanu i tata velikog srca.(Naj portal)

Sudbine

Ponosni Hercegovac: MILENKO VRCAN SVAKE GODINE U LJUBUŠKI SE DOVEZE NOVIM MERCEDESOM

Published

on

Već gotovo tri decenije Milenko Milan Vrcan iz Nagolda u Baden-Virtembergu svake godine putuje u svoju Hercegovinu i gotovo svake godine novim mercedesom. Nije tu riječ o nekakvom dokazivanju već o dječačkom snu kojeg je Milenko sam sebi ostvario.

“Stara narodna izreka kaže: ‘Čovjek snuje, Bog određuje’. I na tom tragu mnogi su životi proživljeni i od toga niko ne može pobjeći. Ali, ponekad se snovi ostvare”, mišljenja je Vrcan.

Kaže, on je pravi svjedok tome.

Milenko je rođen u Ljubuškom, djetinjstvo je proveo u selu Donji Radišići. Značajan uticaj na njegovo odrastanje imala je njegova baka Ana, ali i Hercegovci koji su otišli “trbuhom za kruhom” u Njemačku i svake godine dolazili u posjetu svom rodnom kraju, vozeći mercedes.

“Naši Hercegovci bi iz Njemačke dolazili u Hercegovinu za vrijeme Božića i Gospojine (Velike Gospe). U mom kraju bilo je puno onih koji su otišli u svijet ‘trbuhom za kruhom’, a blagdane i odmore bi provodili na rodnoj grudi.

U to vrijeme standard u Njemačkoj je bio jako visok i živjelo se puno bolje nego u današnje vrijeme. Mnogi stariji ljudi i danas kažu kako su plaće bilo toliko visoke da ih nisu mogli potrošiti”, kaže Milenko za “Fenix-magazin”.

Stariji ljudi koji su živjeli i radili u Njemačkoj prisjećaju se kako su najamnine za stan u to vrijeme iznosile u prosjeku između 300 do 400 tadašnjih njemačkih maraka, a plata im bila do 5.000 njemačkih marka bruto.

Zbog toga ne čudi što su Hercegovci iz Njemačke kući dolazili u skupocjenim automobilima, a mercedes je svakako dominirao. Tome je pridonijela i činjenica da je velik broj iseljenika iz Hercegovine radio u mercedesovim fabrikama.

Tako je Milenko još kao dječak s velikim interesom promatrao i maštao kako će jednoga dana i on imati novog mercedesa s kojim će dolaziti u Hercegovinu. To mu se i ostvarilo. U 30 godina, koliko je proveo u Njemačkoj, promijenio je čak 20 mercedesa i gotovo svake godine u svoju Hercegovinu odlazio s novim mercedesom.

Naime, prije 30 godina, tačno na Valentinovo, 14. februara 1994. godine, iz Hercegovine je došao u Titize Nojštat (okrug Hintercarten), na jugozapadu Baden-Virtemberga i tu ostao dvije godine. Za to je vrijeme upoznao suprugu Slavicu koja je tad živjela u Nagoldu. Godine 1995. su se vjenčali, a on se zaposlio u kompaniju njezinog oca koja je sarađivala s mercedesovom fabrikom u Sindelfingenu.

“Nakon nekoliko godina sam osnovao svoju kompaniju Geristbau Milan, koja radi montažu svih vrsta građevinske skele i sarađuje s mercedesovom fabrikom. Tad sam kupio svoj prvi mercedes. Bilo je to 2000. godine i od tada sam ih promijenio 20 i svi su bili mercedes marke”, kaže on.

Milenko kaže kako mu nikad nisu bile bitne materijalne stvari, niti se želio nekome dokazivati. Želio je, kaže, sebi i svojoj porodici poštenim radom osigurati sigurnu i bolju budućnost.

“Ima ljudi kojima se moj san o mercedesima neće svidjeti, ima onih kojima će to biti simpatično i dobro, ali na njima i njihovom karakteru je što će reći”, mišljenja je Milenko.

Kaže kako je on sretan suprug i otac troje djece. Njegova su djeca njegov dar od Boga, a kaže, da je tek prije nekoliko godina shvatio da početna slova imena njegove djece doista i daju riječ “dar”: Denis, Angelina i Roko. U njegovom životu značajnu ulogu odigrala je njegova baka Ana. On i njegov brat i sestre su je zvali mamom Anom. S njom je proveo veći dio svog djetinjstva, ali i mladosti, odnosno sve do 1990. kada je baka preminula.

“Moja baka Ana bila je oličenje izvorne Hercegovke. Ona mi je usadila vjeru, ljubav, poniznost i sve ostale hršćanske vrijednosti koje sam ja prenosio na svoju djecu. Često je znala reći: Sine moj, bez Boga nema ništa. Možeš imati sva bogatstva ovog svijeta. Ali ako nemaš Boga u sebi, tad nemaš ništa. Tako da ja te hrišćanske vrijednosti prenosim na svoju djecu, i mogu reći ima rezultata. Moja kćerka želi studirati teologiju”, govori Milenko.

Gdje god da bio i šta god radio, kaže, on je najprije Hercegovac i tog se ne odriče.

“I uvijek volim kazati da bi ljudi što god da žele trebali prvo kazati ‘Bože moj…’ pa taman kada su u pitanju i dječje želje i snovi kada se mašta o mercedesu. Baš kao što moja baka govorila sve što nije Božjom rukom blagoslovljeno i ne treba ti, tim riječima Vrcan završava svoju zanimljivu životnu priču.

Milenko Milan Vrcan je ovih dana učestvovao u snimanju spota za pjesmu “Eh, da mi je Hercegovina” sa svojim novim mercedesom S klase. A koliko će ih još promijeniti, samo Bog zna! (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending