Pratite nas

Sudbine

Ratna priča Bahrudina Delića, koji je izvukao živu glavu iz Mariopulja: GDJE GOD POGLEDAŠ, VIDIŠ SAMO MRTVE LJUDE

Published

on

Mariupolj je pao, tvrde Rusi. Ukrajina demantira. Mariupolj Rusi još nisu osvojili, ali su ga uništili. O paklu u ovom gradu za Federalnu televiziju pričao je Bahrudin Delić.

Varilac je po struci, život po industrijskim gradovima i traume između dva rata. Od rodne Zenice do Ukrajine, i željezare Azovstal. Posljednje dane u Ukrajini proveo je u opkoljenom Mariupolju zajedno s porodicom. Nakon 38 dana ratnog pakla uspio je izaći iz porušenog Mariupolja i vratiti se u rodnu Koprivnu, ali sam.
„Grada nema, grad je potpuno srušen, nijedne zgrade, nijedne ulice, ništa nema čitavo, sve je izgoreno ili je srušeno.“

Ovako priču iz Mariupolja počinje Bahrudin Delić, Zeničanin koji je u ratnom paklu proveo 38 dana. S kćerkom i suprugom te njenim roditeljima invalidima u podrumu zgrade tamošnjeg Arhiva preživljavali su, kaže, od riže na vodi. Izlazili su u rijetkim prekidima granatiranja, u potrazi za hranom.

„Nađemo čaja, malo riže, nađemo malo kafe u smeću, u zrnu, svašta se nađe i to je dopunjavalo. Imali smo čaja za godinu, ali nema vode, što je najgore.“
Sve je to ostavilo ozbiljne posljedice po Bahrudinovo zdravlje.

„Imao sam 86-87 kilograma, mislim da sada preko nemam 62-63. Slab sam, prekjučer sam imao temperaturu 40,8.“

Priča Bahrudin o posljednjem danu u Mariupolju, odakle je s porodicom kroz jedan od rijetkih humanitarnih koridora izašao na teritoriju Rusije.

„To je bio haos, taj dan granatiranje s jedne pa s druge strane, nisi mogao oka otvoriti. I to sve preko naših glava.“

Teško ratno iskustvo iz svoje zemlje, u odnosu na preživljeno u Mariupolju, za Bahrudina je neuporedivo. Kaže, kao i u svakom ratu, veliki se nadmeću preko leđa malih.

„Ovo što sam vidio za 38 dana nisam nigdje više vidio, nema ništa, gdje god izađeš… Izlazim iz stana – leži mrtav čovjek, dođem do drugog ulaza – drugi mrtav čovjek. Gdje god pogledaš mrtvi ljudi. Ne bih se miješao u politiku, ko je kriv, živi štit bio sam i jednima i drugima, i takvih je bilo hiljade.“

Bahrudinov put do rodne Koprivne posebna je priča. Tu je sada zahvaljujući pomoći rodbine iz Njemačke, njemu i kćerki kupili su avionske karte do Sarajeva. Prije toga javio se bh. veleposlanstvu gdje su ga samo posavjetovali da od porodice van Ukrajine traži pomoć. Bahrudinova kćerka, doktorica u međuvremenu je otišla u Njemačku, supruga s roditeljima ostala je u Rusiji. Sada je njegov cilj ponovno okupiti porodicu, ni po koju cijenu u Ukrajini, ali ni u svojoj zemlji.

“Za mjesec-dva vidim se s porodicom u Njemačkoj jer će kćerka dotad osigurati dokumente.“

Nakon svega, Bahrudin je još sigurniji da su svakom čovjeku zdravlje i mir iznad svega, a domaćim političarima poručuje:

„Neka čuvaju ovaj mir, to je najvažniji, a sve ostalo bit će i ko god ide na rat,njih treba sve potrpati u zatvor. Jednom su nas ugurali u rat, vidim kako hoće opet, to sve treba pozatvarati!“ (Naj portal)

Sudbine

Ponosni Hercegovac: MILENKO VRCAN SVAKE GODINE U LJUBUŠKI SE DOVEZE NOVIM MERCEDESOM

Published

on

Već gotovo tri decenije Milenko Milan Vrcan iz Nagolda u Baden-Virtembergu svake godine putuje u svoju Hercegovinu i gotovo svake godine novim mercedesom. Nije tu riječ o nekakvom dokazivanju već o dječačkom snu kojeg je Milenko sam sebi ostvario.

“Stara narodna izreka kaže: ‘Čovjek snuje, Bog određuje’. I na tom tragu mnogi su životi proživljeni i od toga niko ne može pobjeći. Ali, ponekad se snovi ostvare”, mišljenja je Vrcan.

Kaže, on je pravi svjedok tome.

Milenko je rođen u Ljubuškom, djetinjstvo je proveo u selu Donji Radišići. Značajan uticaj na njegovo odrastanje imala je njegova baka Ana, ali i Hercegovci koji su otišli “trbuhom za kruhom” u Njemačku i svake godine dolazili u posjetu svom rodnom kraju, vozeći mercedes.

“Naši Hercegovci bi iz Njemačke dolazili u Hercegovinu za vrijeme Božića i Gospojine (Velike Gospe). U mom kraju bilo je puno onih koji su otišli u svijet ‘trbuhom za kruhom’, a blagdane i odmore bi provodili na rodnoj grudi.

U to vrijeme standard u Njemačkoj je bio jako visok i živjelo se puno bolje nego u današnje vrijeme. Mnogi stariji ljudi i danas kažu kako su plaće bilo toliko visoke da ih nisu mogli potrošiti”, kaže Milenko za “Fenix-magazin”.

Stariji ljudi koji su živjeli i radili u Njemačkoj prisjećaju se kako su najamnine za stan u to vrijeme iznosile u prosjeku između 300 do 400 tadašnjih njemačkih maraka, a plata im bila do 5.000 njemačkih marka bruto.

Zbog toga ne čudi što su Hercegovci iz Njemačke kući dolazili u skupocjenim automobilima, a mercedes je svakako dominirao. Tome je pridonijela i činjenica da je velik broj iseljenika iz Hercegovine radio u mercedesovim fabrikama.

Tako je Milenko još kao dječak s velikim interesom promatrao i maštao kako će jednoga dana i on imati novog mercedesa s kojim će dolaziti u Hercegovinu. To mu se i ostvarilo. U 30 godina, koliko je proveo u Njemačkoj, promijenio je čak 20 mercedesa i gotovo svake godine u svoju Hercegovinu odlazio s novim mercedesom.

Naime, prije 30 godina, tačno na Valentinovo, 14. februara 1994. godine, iz Hercegovine je došao u Titize Nojštat (okrug Hintercarten), na jugozapadu Baden-Virtemberga i tu ostao dvije godine. Za to je vrijeme upoznao suprugu Slavicu koja je tad živjela u Nagoldu. Godine 1995. su se vjenčali, a on se zaposlio u kompaniju njezinog oca koja je sarađivala s mercedesovom fabrikom u Sindelfingenu.

“Nakon nekoliko godina sam osnovao svoju kompaniju Geristbau Milan, koja radi montažu svih vrsta građevinske skele i sarađuje s mercedesovom fabrikom. Tad sam kupio svoj prvi mercedes. Bilo je to 2000. godine i od tada sam ih promijenio 20 i svi su bili mercedes marke”, kaže on.

Milenko kaže kako mu nikad nisu bile bitne materijalne stvari, niti se želio nekome dokazivati. Želio je, kaže, sebi i svojoj porodici poštenim radom osigurati sigurnu i bolju budućnost.

“Ima ljudi kojima se moj san o mercedesima neće svidjeti, ima onih kojima će to biti simpatično i dobro, ali na njima i njihovom karakteru je što će reći”, mišljenja je Milenko.

Kaže kako je on sretan suprug i otac troje djece. Njegova su djeca njegov dar od Boga, a kaže, da je tek prije nekoliko godina shvatio da početna slova imena njegove djece doista i daju riječ “dar”: Denis, Angelina i Roko. U njegovom životu značajnu ulogu odigrala je njegova baka Ana. On i njegov brat i sestre su je zvali mamom Anom. S njom je proveo veći dio svog djetinjstva, ali i mladosti, odnosno sve do 1990. kada je baka preminula.

“Moja baka Ana bila je oličenje izvorne Hercegovke. Ona mi je usadila vjeru, ljubav, poniznost i sve ostale hršćanske vrijednosti koje sam ja prenosio na svoju djecu. Često je znala reći: Sine moj, bez Boga nema ništa. Možeš imati sva bogatstva ovog svijeta. Ali ako nemaš Boga u sebi, tad nemaš ništa. Tako da ja te hrišćanske vrijednosti prenosim na svoju djecu, i mogu reći ima rezultata. Moja kćerka želi studirati teologiju”, govori Milenko.

Gdje god da bio i šta god radio, kaže, on je najprije Hercegovac i tog se ne odriče.

“I uvijek volim kazati da bi ljudi što god da žele trebali prvo kazati ‘Bože moj…’ pa taman kada su u pitanju i dječje želje i snovi kada se mašta o mercedesu. Baš kao što moja baka govorila sve što nije Božjom rukom blagoslovljeno i ne treba ti, tim riječima Vrcan završava svoju zanimljivu životnu priču.

Milenko Milan Vrcan je ovih dana učestvovao u snimanju spota za pjesmu “Eh, da mi je Hercegovina” sa svojim novim mercedesom S klase. A koliko će ih još promijeniti, samo Bog zna! (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending