Pratite nas

Sudbine

Rode se nisu vratile na imanje Imre i Zdravka: KAO DA ZNAJU ZA BOLEST NJIHOVIH DOMAĆINA

Published

on

Zdravka i Mirko Imre Kekenjseke, zaljubljenici u rode iz Bok Jankovca kod Gradiške, ovaj kišni maj nisu dočekali u svojoj bajkovitoj kući.

Godinama su Zdravka i njen suprug Imre Kekenjseke u blizini svoga doma u Bok Jankovcu kod Gradiške dočekivali u proljeće rode, a u jesen ih ispraćali na daleke pute. Međutim, zbog zdrabstvenih tegoba otišli su u Njemačku na liječenje. Gore su već mjesecima…

Ono što je šokiralo njihovu rodbinu i komšije jeste saznanje da ovog proljeća rode nisu došle na njihovo imanje. Kao da slute da ih tamo niko ne čeka. I ptice su, izgleda, osjetile da domaćini nisu kod kuće. Da u kući ne gori vatra.

Reporteri “S rpka info” boravili su u Bok Jankovac i uvjerili se: rode se nisu vratile. Gnijezda, koja su izgradili Gradiški komunalci, su prazna, a kuća porodice Kekenjseke zatvorena.

Ranijih godina rode su se vraćale, najkasnije do kraja marta. Ove godine ih nema. Nema na toj adresi ni ljudi, koji su živjeli za mir, za ljubav među ljudima i životinjama.

Prijatelji vjeruju da će se Zdravka i njen suprug Imre Kekenjseke, kojeg su komšije i rođaci, po narodski, nazvali Mirko, uskoro vratiti kući. I da će se sa njima na imanje vratiti i dječja graja i radosni žamor veselih gostiju. I naravno, rode.

Inače, Zdravka je rodom iz Potkozarja, a Imre Mađar iz Vojvodine. Upoznali su se u Njemačkoj, jer su oboje tamo proveli dobar dio životnog vijeka, te su zaradili i penziju.

Rode su neizostavan dio njihove priče. Ove ptice Zdravka i Mirko dočekuju u proljeće, hrane ih, čuvaju, postavljaju bandere i stubove da na njima rode lakše sagrade gnijezda i othrane ptiće.

Štitili su ovo dvoje dobrih ljudi svoje rode od grabljivaca, liječili ih kad bi bile povrijeđene, pratili svaki njihov let u naselju, prebrojavali mlade… A krajem avgusta svake godine bi ih ispraćali na dalek put, u toplije krajeve.

Ljubav prema rodama, Mirko je stekao još kao dječak u starom zavičaju, pa ga prenio i na suprugu Zdravku. Ona je svakodnevno kupovala girice i drugu hranu za ove ptice. Nikad Mirko i Zdravka ne bi doručkovali dok prvo ne nahrane rode.

“Rode me, ujutro, čekaju ispred vrata, u vrtu, da ih nahranim. Cijelo jato se ovdje gnijezdi i sa nama dijeli isti životni prostor. Ovo je naša i njihova zajednička kuća, livada, dvorište… Sve rode koje ovdje lete, a ima ih mnogo, smatramo svojima – pričala je minulih godina Zdravka.

I ovog proljeća, svi su u Bok Jankovcu iščekivali povrtatak roda. Ali gnijezda su ostala prazna. Njihove omiljene ptice, kažu komšije nisu sletjele u gnijezda, jer nisu vidjeli svoje dobrotvore.

“Doletjele su neke rode, vjrovatno su čekale Zdravku i Mirka, pa su nakon nekoliko dana odletjele dalje – pričaju mještani.
Samo jedna roda deformisanog krila, povremeno dolazi, hoda po dvorištu porodice Kekenjeske, tužno gleda u kućna vrata, pa i ona ode. To je Zdravkina i Mirkova ljubimica, koju su dugo liječili, a potom pustili u prirodu. Ona svoje spasitelje nije zaboravila. (Naj portal)

Sudbine

Ponosni Hercegovac: MILENKO VRCAN SVAKE GODINE U LJUBUŠKI SE DOVEZE NOVIM MERCEDESOM

Published

on

Već gotovo tri decenije Milenko Milan Vrcan iz Nagolda u Baden-Virtembergu svake godine putuje u svoju Hercegovinu i gotovo svake godine novim mercedesom. Nije tu riječ o nekakvom dokazivanju već o dječačkom snu kojeg je Milenko sam sebi ostvario.

“Stara narodna izreka kaže: ‘Čovjek snuje, Bog određuje’. I na tom tragu mnogi su životi proživljeni i od toga niko ne može pobjeći. Ali, ponekad se snovi ostvare”, mišljenja je Vrcan.

Kaže, on je pravi svjedok tome.

Milenko je rođen u Ljubuškom, djetinjstvo je proveo u selu Donji Radišići. Značajan uticaj na njegovo odrastanje imala je njegova baka Ana, ali i Hercegovci koji su otišli “trbuhom za kruhom” u Njemačku i svake godine dolazili u posjetu svom rodnom kraju, vozeći mercedes.

“Naši Hercegovci bi iz Njemačke dolazili u Hercegovinu za vrijeme Božića i Gospojine (Velike Gospe). U mom kraju bilo je puno onih koji su otišli u svijet ‘trbuhom za kruhom’, a blagdane i odmore bi provodili na rodnoj grudi.

U to vrijeme standard u Njemačkoj je bio jako visok i živjelo se puno bolje nego u današnje vrijeme. Mnogi stariji ljudi i danas kažu kako su plaće bilo toliko visoke da ih nisu mogli potrošiti”, kaže Milenko za “Fenix-magazin”.

Stariji ljudi koji su živjeli i radili u Njemačkoj prisjećaju se kako su najamnine za stan u to vrijeme iznosile u prosjeku između 300 do 400 tadašnjih njemačkih maraka, a plata im bila do 5.000 njemačkih marka bruto.

Zbog toga ne čudi što su Hercegovci iz Njemačke kući dolazili u skupocjenim automobilima, a mercedes je svakako dominirao. Tome je pridonijela i činjenica da je velik broj iseljenika iz Hercegovine radio u mercedesovim fabrikama.

Tako je Milenko još kao dječak s velikim interesom promatrao i maštao kako će jednoga dana i on imati novog mercedesa s kojim će dolaziti u Hercegovinu. To mu se i ostvarilo. U 30 godina, koliko je proveo u Njemačkoj, promijenio je čak 20 mercedesa i gotovo svake godine u svoju Hercegovinu odlazio s novim mercedesom.

Naime, prije 30 godina, tačno na Valentinovo, 14. februara 1994. godine, iz Hercegovine je došao u Titize Nojštat (okrug Hintercarten), na jugozapadu Baden-Virtemberga i tu ostao dvije godine. Za to je vrijeme upoznao suprugu Slavicu koja je tad živjela u Nagoldu. Godine 1995. su se vjenčali, a on se zaposlio u kompaniju njezinog oca koja je sarađivala s mercedesovom fabrikom u Sindelfingenu.

“Nakon nekoliko godina sam osnovao svoju kompaniju Geristbau Milan, koja radi montažu svih vrsta građevinske skele i sarađuje s mercedesovom fabrikom. Tad sam kupio svoj prvi mercedes. Bilo je to 2000. godine i od tada sam ih promijenio 20 i svi su bili mercedes marke”, kaže on.

Milenko kaže kako mu nikad nisu bile bitne materijalne stvari, niti se želio nekome dokazivati. Želio je, kaže, sebi i svojoj porodici poštenim radom osigurati sigurnu i bolju budućnost.

“Ima ljudi kojima se moj san o mercedesima neće svidjeti, ima onih kojima će to biti simpatično i dobro, ali na njima i njihovom karakteru je što će reći”, mišljenja je Milenko.

Kaže kako je on sretan suprug i otac troje djece. Njegova su djeca njegov dar od Boga, a kaže, da je tek prije nekoliko godina shvatio da početna slova imena njegove djece doista i daju riječ “dar”: Denis, Angelina i Roko. U njegovom životu značajnu ulogu odigrala je njegova baka Ana. On i njegov brat i sestre su je zvali mamom Anom. S njom je proveo veći dio svog djetinjstva, ali i mladosti, odnosno sve do 1990. kada je baka preminula.

“Moja baka Ana bila je oličenje izvorne Hercegovke. Ona mi je usadila vjeru, ljubav, poniznost i sve ostale hršćanske vrijednosti koje sam ja prenosio na svoju djecu. Često je znala reći: Sine moj, bez Boga nema ništa. Možeš imati sva bogatstva ovog svijeta. Ali ako nemaš Boga u sebi, tad nemaš ništa. Tako da ja te hrišćanske vrijednosti prenosim na svoju djecu, i mogu reći ima rezultata. Moja kćerka želi studirati teologiju”, govori Milenko.

Gdje god da bio i šta god radio, kaže, on je najprije Hercegovac i tog se ne odriče.

“I uvijek volim kazati da bi ljudi što god da žele trebali prvo kazati ‘Bože moj…’ pa taman kada su u pitanju i dječje želje i snovi kada se mašta o mercedesu. Baš kao što moja baka govorila sve što nije Božjom rukom blagoslovljeno i ne treba ti, tim riječima Vrcan završava svoju zanimljivu životnu priču.

Milenko Milan Vrcan je ovih dana učestvovao u snimanju spota za pjesmu “Eh, da mi je Hercegovina” sa svojim novim mercedesom S klase. A koliko će ih još promijeniti, samo Bog zna! (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending