Pratite nas

Sudbine

Sa samo dvije godine ostao je potpuno slijep: STEFAN JE DIPLOMIRAO SA PROJEKOM 76 I GOVORI NEKOLIKO JEZIKA

Published

on

Da nema ciljeva koji se ne mogu ostvariti i želja koje se ne mogu ispuniti, ukoliko se potrudite i date sve od sebe, najbolje pokazuje mladi pravnik iz Niša, Stefan Stefanović (28) .

Stefanu su, zbog tumora oba oka amputirana kada je imao samo dvije godine, tako da nije upamtio šta znači vidjeti, ali mu to nije bila prepreka da završi Pravni fakultet i to sa prosjekom 9,76.

Prethodno je sa svim peticama završio gimnaziju “Svetozar Marković” u Nišu, putujući svakodnevno od rodnog sela Šarlinca do škole 40 kilometara.

Kao diplomirani pravnik dobio je prije pet godina posao u Kancelariji za mlade u Nišu, a uz posao završava doktorske studije. Ovaj izuzetan mladić govori nekoliko stranih jezika, aktivan je i u sportu, posebno u golbalu.
Završio fakultet sa 9, 76 i govori nekoliko jezika

Ovaj izuzetan mladić objašnjava kako ima puno posla i u Kancelariji za mlade, ali dosta vremena izdvaja i za doktorske studije i treninge golbala. Međutim, ništa od toga mu ne pada teško, već uživa kada ima ispunjen dan.

„Čovjek se osjeća korisno kada uradi nešto što je lijepo i što daje rezultate. To vas onda gura naprijed i daje vam snagu da budete uspješniji i bolji, da ono što pogriješite ove godine, ispravite naredne – rekao je on.

Na pitanje kako je uspio da da postigne tako dobre rezultate u školi, na fakultetu i na poslu, i da se već godinama uporedo bavi najrazličitijim aktivnostima, Stefan kaže da je po njegovom mišljenju ključno to što je imao “dobru bazu i dobar temelj” u porodici u kojoj je odrastao.

„Kada usvojite neke vrijednosti u djetinjstvu, nekako vas one obilježavaju cijeli život. Mislim da sam imao sreću što sam vaspitavan na jedan način koji je van svih primjera koji se sada mogu da pronađu na sajtovima i u udžbenicima. Moji roditelji su me vaspitavali onako kako su oni mislili da treba. Mislim da je tu ključ današnjih problema koje mi imamo kao društvo i to treba ispraviti – priča Stevanović.

Prema njegovim riječima, kada na pravi način usmjerimo djecu, čak i roditelje, onda dobijamo rezultat koji je dobar i pozitivan i o kome treba da se čuje.

„Na žalost, danas slušamo mnoge loše priče iz svih životnih sfera. Rijetko kad je senzacionalno nešto što je dobro. To izazove reakcije kao: “To je super”, ali senzaciju izazivaju loše priče i to je nešto što je toksično i što bi trebalo da mijenjamo.

Potrebno je da istaknemo ono što je lijepo, neke vrijedne ljude koji postižu dobre rezultate, ne samo ljude koji prave probleme. Oni ne zaslužuju prostor u medijima i na društvenim mrežama, a čini mi se da ga imaju sve više – kategoričan je Stevanović. (Naj portal)

Sudbine

Ponosni Hercegovac: MILENKO VRCAN SVAKE GODINE U LJUBUŠKI SE DOVEZE NOVIM MERCEDESOM

Published

on

Već gotovo tri decenije Milenko Milan Vrcan iz Nagolda u Baden-Virtembergu svake godine putuje u svoju Hercegovinu i gotovo svake godine novim mercedesom. Nije tu riječ o nekakvom dokazivanju već o dječačkom snu kojeg je Milenko sam sebi ostvario.

“Stara narodna izreka kaže: ‘Čovjek snuje, Bog određuje’. I na tom tragu mnogi su životi proživljeni i od toga niko ne može pobjeći. Ali, ponekad se snovi ostvare”, mišljenja je Vrcan.

Kaže, on je pravi svjedok tome.

Milenko je rođen u Ljubuškom, djetinjstvo je proveo u selu Donji Radišići. Značajan uticaj na njegovo odrastanje imala je njegova baka Ana, ali i Hercegovci koji su otišli “trbuhom za kruhom” u Njemačku i svake godine dolazili u posjetu svom rodnom kraju, vozeći mercedes.

“Naši Hercegovci bi iz Njemačke dolazili u Hercegovinu za vrijeme Božića i Gospojine (Velike Gospe). U mom kraju bilo je puno onih koji su otišli u svijet ‘trbuhom za kruhom’, a blagdane i odmore bi provodili na rodnoj grudi.

U to vrijeme standard u Njemačkoj je bio jako visok i živjelo se puno bolje nego u današnje vrijeme. Mnogi stariji ljudi i danas kažu kako su plaće bilo toliko visoke da ih nisu mogli potrošiti”, kaže Milenko za “Fenix-magazin”.

Stariji ljudi koji su živjeli i radili u Njemačkoj prisjećaju se kako su najamnine za stan u to vrijeme iznosile u prosjeku između 300 do 400 tadašnjih njemačkih maraka, a plata im bila do 5.000 njemačkih marka bruto.

Zbog toga ne čudi što su Hercegovci iz Njemačke kući dolazili u skupocjenim automobilima, a mercedes je svakako dominirao. Tome je pridonijela i činjenica da je velik broj iseljenika iz Hercegovine radio u mercedesovim fabrikama.

Tako je Milenko još kao dječak s velikim interesom promatrao i maštao kako će jednoga dana i on imati novog mercedesa s kojim će dolaziti u Hercegovinu. To mu se i ostvarilo. U 30 godina, koliko je proveo u Njemačkoj, promijenio je čak 20 mercedesa i gotovo svake godine u svoju Hercegovinu odlazio s novim mercedesom.

Naime, prije 30 godina, tačno na Valentinovo, 14. februara 1994. godine, iz Hercegovine je došao u Titize Nojštat (okrug Hintercarten), na jugozapadu Baden-Virtemberga i tu ostao dvije godine. Za to je vrijeme upoznao suprugu Slavicu koja je tad živjela u Nagoldu. Godine 1995. su se vjenčali, a on se zaposlio u kompaniju njezinog oca koja je sarađivala s mercedesovom fabrikom u Sindelfingenu.

“Nakon nekoliko godina sam osnovao svoju kompaniju Geristbau Milan, koja radi montažu svih vrsta građevinske skele i sarađuje s mercedesovom fabrikom. Tad sam kupio svoj prvi mercedes. Bilo je to 2000. godine i od tada sam ih promijenio 20 i svi su bili mercedes marke”, kaže on.

Milenko kaže kako mu nikad nisu bile bitne materijalne stvari, niti se želio nekome dokazivati. Želio je, kaže, sebi i svojoj porodici poštenim radom osigurati sigurnu i bolju budućnost.

“Ima ljudi kojima se moj san o mercedesima neće svidjeti, ima onih kojima će to biti simpatično i dobro, ali na njima i njihovom karakteru je što će reći”, mišljenja je Milenko.

Kaže kako je on sretan suprug i otac troje djece. Njegova su djeca njegov dar od Boga, a kaže, da je tek prije nekoliko godina shvatio da početna slova imena njegove djece doista i daju riječ “dar”: Denis, Angelina i Roko. U njegovom životu značajnu ulogu odigrala je njegova baka Ana. On i njegov brat i sestre su je zvali mamom Anom. S njom je proveo veći dio svog djetinjstva, ali i mladosti, odnosno sve do 1990. kada je baka preminula.

“Moja baka Ana bila je oličenje izvorne Hercegovke. Ona mi je usadila vjeru, ljubav, poniznost i sve ostale hršćanske vrijednosti koje sam ja prenosio na svoju djecu. Često je znala reći: Sine moj, bez Boga nema ništa. Možeš imati sva bogatstva ovog svijeta. Ali ako nemaš Boga u sebi, tad nemaš ništa. Tako da ja te hrišćanske vrijednosti prenosim na svoju djecu, i mogu reći ima rezultata. Moja kćerka želi studirati teologiju”, govori Milenko.

Gdje god da bio i šta god radio, kaže, on je najprije Hercegovac i tog se ne odriče.

“I uvijek volim kazati da bi ljudi što god da žele trebali prvo kazati ‘Bože moj…’ pa taman kada su u pitanju i dječje želje i snovi kada se mašta o mercedesu. Baš kao što moja baka govorila sve što nije Božjom rukom blagoslovljeno i ne treba ti, tim riječima Vrcan završava svoju zanimljivu životnu priču.

Milenko Milan Vrcan je ovih dana učestvovao u snimanju spota za pjesmu “Eh, da mi je Hercegovina” sa svojim novim mercedesom S klase. A koliko će ih još promijeniti, samo Bog zna! (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending