Pratite nas

Poznati

Sevdah mu kroz vene teče: POSLUŠAJTE JOVICU MIHALJICU KAKO PJEVA “KAD SRETNEŠ HANKU”

Published

on

Beograđanin po rođenju, sevdalija po muzičkom opredeljenju. U najkraćem se može opisati Jovan Mihaljica, tumač sevdaha. Po načinu tumačenja sevdaha približio se Safetu, a po trileru je najbliži Šabanu

“Svi moji po očevoj strani su iz Bosne i Hercegovine. Djetinjstvo sam provodio tamo, naročito raspuste. Taj zvuk i ambijent, ta mirnoća, taj zveket fildžana, ta šarolikost crkava i džamija, ostavljali su dubok utisak na mene. Imao sam 14 godina kada sam preslušao Safetovu kasetu sa odabranim sevdalinkama.

Tada sam prvi put percipirao kako moćno zvuči Safetov glas, tada sam počeo da slušam i upijam sevdah. Onda sam shvatio da pored Safeta postoji i Zaim Imamović koji pjeva na jedan mekši način, stilski potpuno drugačije.

Kad sam počeo da formiram svoj ukus i repertoar, definitivno sam se priklonio sevdahu. Volim tu lirsku prefinjenost, tu melodijsku širinu i gospodski način interpretacije. Sevdah nije samo ljubavna pjesma iz Bosne. Sevdah je za mene i način života, kultura življenja, kodeks ponašanja. Promišljajući o sevdahu primijetih da ljudi koji žive sevdah nisu opterećeni materijalnim stvarima.

“Fasciniran sam Safetom koji je mogao iz najjačeg glasa da pređe u falset i da pri tome savršeno vlada scenom i intonacijom. Kasnije sam zavolio i Slobodana Lalića, taj njegov volumen, tehniku i osjećaj za sevdah.

“Pred Šabanom sam imao prilike da pjevam mnogo puta, pjevao sam i na njegovom pedesetom rođendanu. Dvije noći pre Šabanove tragedije bili smo u jednom restoranu gdje smo se družli do sitnih sati uz to tiho i hastalsko pjevanje.

Na kraju Mihaljica kaže kako je svjestan da je zbog sevdaha zapostavio karijeru. Alim ne žali.

Sa 16 godina je pobijedio na takmičenju za “Prvi glas Studija B”. Sa 17 godina osvaja treću nagradu na festivalu “Mesam”. Sa 18 godina snima pjesmu “Prođoh Bosnom kroz gradove” za arhivu (trajni snimak) i postaje najmlađi solista u istoriji Radio Beograda. Sa dvadeset godina, kao otkriće Doce Ivankovića, pobjeđuje na festivalu “Šumadijski sabor” i objavljuje svoju prvu ploču sa velikim hitom “Eh da imam neku moć”.

Prije nekoliko godina pobijedio je na festival sevdaha u Tuzli, a nastupao je I na ilidžanskoj pozornici, sve dok nesposobni u Općini Ilidža i TV Hajat nisu uništili najrespektabilniji festival na Balkanu – “ILidžu”. (Naj portal).

Poznati

Sačuvano od zaborava: SJEĆANJE NA VELIKOG SEVDALIJU I ČOVJEKA BAJRU REDŽIĆA IZ CAZINA!

Published

on

Prošlo je 17 godina otkad više sa nama nije jedan od najvećih sevdalija koje su BiH i Cazin imali. .

Samo par dana prije nego što je prestalo kucati srce Bajre Redžića, pjevao je, svirao i govorio o sevdalinki za jednu od najgledanijih emisija FTV, koju je snimao Vehid Gunić, a čiji je zaštitni znak bio upravo Bajro Redžić, koji je sa sevdalinkom otvarao i zatvarao ovu emisiju, te pratio mnoge pjevače sevdaha.

Rođen je u Polju 1944. godine, a odrastao u Banja Luci gdje mu je majka radila u tamošnjoj fabrici. Tu je izučio limarski zanat. Svirao do tada frulu, sa 14 godina već stao na veliku scenu u Sanskom Mostu kao mladi solista sevdaha. Po završetku škole majka mu je kupila harmoniku, marke „Melodija“.

Kratko je učio kod Miloša Topića, to mu je bila i prva škola, ponešto od muzičara. Sa 20 godina ga Nikola Đedović uči notalno pismo, pa već nije zavisio od muzičara koji su itekako bili ljubomorni na Bajrin neprikosnoveni talenat.

Svirao je širom bivše Jugoslavije, izučavao sevdalinku. Finese je učio od Šerbe na Radio Sarajevu i od Pavlovića sa kojima je svirao u Erdeviku. On je ušao i u ediciju Instituta sevdaha. Kao vrstan sevdalija našao je prostor i u knjizi o sevdahu Rašida Durića.

Njegovo ime je pri samom vrhu liste ljudi koji su svojim postojanjem, radom i uspjehom zadužili Cazin I Bosnu I Hercegovinu. Bio je vrsni muzičar, kompozitor, istinski ljubitelj sevdalinke i pjesme svoga zavičaja.

Bajro je, reći će vam svi koji su ga poznavali, bio nenametljiv čovjek, svjestan svojih kvaliteta i neizmjernog talenta, ali ipak skroman, uvijek otvoren za savjet, za dobronamjernu kritiku. Uz to, bio je i sjajan pedagog koji je naraštaje cazinske djece podučio umijeću interpretacije sevdalinke, kroz koje Bajrina priča, na neki način, ostaje živa i godinama nakon njegovog odlaska.

Trebali bi sati i sati da se pobroje sve legende sevdaha s kojima je Bajro Redžić sarađivao, svi orkestri i svi festivali u kojima je učestvovao. Zato će vas svi poznatiji muzičari iz BiH, po saznanju da ste iz Cazina, upitati znate li za Bajru Redžića, i ispričati vam neku anegdotu o njegovoj izvrsnosti koja ni kroz decenije bavljenja muzikom nikad nije izgubila na visini.

Tako je Vehid Gunić, antologist sevdalinke, kojeg smo spomenuli na samom početku, jednom prilikom ispričao kako je Bajro, tada još mladić, otišao na audiciju za Narodni okrestar Televizije Sarajevo, možda i najbolji muzički sastav tog vremena. Nakon Bajrine izvedbe komisija koju su činili mahom velikani sevdaha, primijetila je kako Bajri “fali basova”.

Onda se on vratio u Polje, priča Gunić, vježbao basove neko vrijeme, a nakon toga se opet vratio u Sarajevo, te pred komisijom izveo pjesmu odsviranu samo na basovima. Na oduševljeni komentar Ismeta Alajbegovića Šerbe kako je Bajro odličan i kako mu je mjesto u njihovom orkestru, Bajro je samo rekao:
“Moje mjesto je u mom Polju, u mom Cazinu”, zahvalio se i otišao.

Takav je čovjek bio Bajro Redžić. Živio je za muziku, za dobru pjesmu, za neponovljivo iskustvo sevdaha. Uvijek nekako sa strane, iza pjevača, pomalo u njegovoj sjeni, Bajro je svaku interpretaciju sevdalinke učinio potpunijom, boljom i kvalitetnijom. Svaku njegovu izvedbu publika je doživljavala jer je zapravo bio mehlem za sva čula. Toplinu, sjetu, tugu, veselje, sve je donosio kroz izvedbu sugestivno.

Zbog Bajrine svirke i pjesme Lepa Lukić se znala zaputiti posebno u kafane gdje je on nastupao. Slušala ga je i pjevala. Ona I anas, kada priča o najvećim muzičarima iz svojih najzlatnijih vremena, prvo spominje Bajru Redžića.

Jedinu priliku za diskografiju Bajri je ukazao Halid Muslimović, koji je u svojoj firmi “Halix2 izdao njegov CD. Iako taj album nije imao veliku kampanju, godinama se bio jedan od najprodavanijih diskografskih projekata. Muslimović je Redžiću za ovaj album “bacio na kafu” 500 KM (250 eura).

Osim sevdalinki, ovaj doajen sevdaha odlično je pjevao slovenske, hrvatske, makedonske, bugarske, mađarske narodne pjesme, a sevdalinke je pjevao i lično Josipu Brozu Titu.

Zanimljivo je spomenuti da mnogi Bajru i danas nazivaju, iako nije s nama već 17 godina, najvećom enciklopedijom sevdalinki na svim prostorima gdje se ona pjeva.
Bajro Redžić uistinu nije bio samo muzičar, a harmonika nije bila njegov posao. Možda upravo zato s tako velikim oduševljenjem mnogi pričaju o Bajri i danas.
I na kraju ove priče, uz poklon pjesmu, da kažemo kako Bajre Redžića nema u sarajevskoj Kući sevdaha, u kojoj se čuva uspomena na velikane bosanske pjesme. Bar tako se hvale oni koji su je gormirali i koji su danas na njenom čelu. Nije to Bajri šamar, već “borcima” za očuvanje sevdalinke i velikane sevdaha. Nisu krivi oni što su rođeni u pogrešno vrijeme I postavljeni na pogrešno mjesto. (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending