Pratite nas

Poznati

Svuda se sunce rađa i lijepa je svaka zemlja: NAJLJEPŠE SEVDAH PJESME IZ BiH

Published

on

Danas Bosna i Hercegovina slavi svoj praznik: 25. Novembar – Dan državnosti.

Još od starih Slavena Bosna i Hercegovina je bila zemlja za koju su se borila najmoćnija carstva. Bila je to zemlja koju su svi željeli imati u svom
sastavu, zemlja kojom se dičio onaj vladar koji je osvoji.

Ali, niko je nije uspio pokoriti za sva vremena, niti obrisati sa geografske karte. Čuvaju Bosnu I Hercegovinu njeni Bosanci i Hercegovci. Čuvaju je ezani i crkvena zvona, jer nikada jedno drugima nisu smetali.

Na njenoj strani su i istorijske činjenice. Davno je bio 25. novembar 1943.godinue. Tada su još jednom utvrđene historijske granice ove zemlje, koje su datirale još iz vremena srednjovjekovne Bosne. Još tada definisana je činjenica da je Bosna i Hercegovina jedinstvena i
nedjeljiva država u kojoj svi narodi imaju ista prava.

Oružjem i srcem najboljih sinova i kćeri je BiH pobijedila u uvezenom ratu iz Srbije i Hrvatske u periodu od 1992. do 1995. godine. Nažalost, komšije i susjedi iz Beograda i Zagreba. još se nisu umorili. Bosna i Hercegovina im je zalogaj kojeg bi da progutaju. Nikako da se umore Nikako da shvate da sve drugo će proći, a BiH ostati.

Surov je bosanski život, tvrd, nepredvidiv pa nikad ne znamo šta nas još čeka. Ali, bosanska pjesma je ostala ista, ona stara, kao majčino krilo – tiha, topla i meka.
Poklanjamo vam najljepše sevdah pjesme koje se prenose s generacije na gerenaciju, a možda su najjače oružje u odbrani ove prkosne i ponosne zemlje. (Naj portal)

Svuda se sunce rađa i lijepa svaka je zemlja, kao što je Bosna moja – na svijetu ljepše nema
Kompozicija iz 1979. godine. Autor komozicije je Radojka Živković, stihova Z. Joanović, a aranžmana Omer Pobrić.

Bosno moja, divna mila
Ovo je nezvanična himna Bosne I Hercegovine. Pjesmu su snimali mnogi, ali izvedbu Nade Mamule slušaju svi Bosanci I Hercegovci sve dok dišu. I tako to traje vijekovima; jedna generacija umre, pjesmu zapjevaju oni mlađi.

Da sam ptica i da imam krila
Kod izbora najboljih izvedbe ove pjesme često se vode rasprave Silvana ili Zehra. Mi smo ostavili ljubiteljima sevdaha da ocjenjuju, a vodili smo se nekim nepobitnim činjenicama. Činjenice su slijedeće:

Autori pjesme su Mustafa Mujezinović, Jovica Petković, Omer Pobrić. Prvi put je izvedena na festivalu Beogradski sabor 1968. godine, ali je prošla skoro nezapaženo. Četiri godine kasnije (1972.) snima je Slvana Armenulić kao vodeću pjesmu na svom antologijskom LP-iju. Pjesma se pjevala od Triglava do Đevđelije.
Nakon Silvanine pogibije 1976. Zehra je ponovo snima, ali izvedba prolazi skoro nezapažena. Tek 1990. godine, u trećem pokušaju Zehrina izvedba počinje da se sluša.

Poznati

Sačuvano od zaborava: SJEĆANJE NA VELIKOG SEVDALIJU I ČOVJEKA BAJRU REDŽIĆA IZ CAZINA!

Published

on

Prošlo je 17 godina otkad više sa nama nije jedan od najvećih sevdalija koje su BiH i Cazin imali. .

Samo par dana prije nego što je prestalo kucati srce Bajre Redžića, pjevao je, svirao i govorio o sevdalinki za jednu od najgledanijih emisija FTV, koju je snimao Vehid Gunić, a čiji je zaštitni znak bio upravo Bajro Redžić, koji je sa sevdalinkom otvarao i zatvarao ovu emisiju, te pratio mnoge pjevače sevdaha.

Rođen je u Polju 1944. godine, a odrastao u Banja Luci gdje mu je majka radila u tamošnjoj fabrici. Tu je izučio limarski zanat. Svirao do tada frulu, sa 14 godina već stao na veliku scenu u Sanskom Mostu kao mladi solista sevdaha. Po završetku škole majka mu je kupila harmoniku, marke „Melodija“.

Kratko je učio kod Miloša Topića, to mu je bila i prva škola, ponešto od muzičara. Sa 20 godina ga Nikola Đedović uči notalno pismo, pa već nije zavisio od muzičara koji su itekako bili ljubomorni na Bajrin neprikosnoveni talenat.

Svirao je širom bivše Jugoslavije, izučavao sevdalinku. Finese je učio od Šerbe na Radio Sarajevu i od Pavlovića sa kojima je svirao u Erdeviku. On je ušao i u ediciju Instituta sevdaha. Kao vrstan sevdalija našao je prostor i u knjizi o sevdahu Rašida Durića.

Njegovo ime je pri samom vrhu liste ljudi koji su svojim postojanjem, radom i uspjehom zadužili Cazin I Bosnu I Hercegovinu. Bio je vrsni muzičar, kompozitor, istinski ljubitelj sevdalinke i pjesme svoga zavičaja.

Bajro je, reći će vam svi koji su ga poznavali, bio nenametljiv čovjek, svjestan svojih kvaliteta i neizmjernog talenta, ali ipak skroman, uvijek otvoren za savjet, za dobronamjernu kritiku. Uz to, bio je i sjajan pedagog koji je naraštaje cazinske djece podučio umijeću interpretacije sevdalinke, kroz koje Bajrina priča, na neki način, ostaje živa i godinama nakon njegovog odlaska.

Trebali bi sati i sati da se pobroje sve legende sevdaha s kojima je Bajro Redžić sarađivao, svi orkestri i svi festivali u kojima je učestvovao. Zato će vas svi poznatiji muzičari iz BiH, po saznanju da ste iz Cazina, upitati znate li za Bajru Redžića, i ispričati vam neku anegdotu o njegovoj izvrsnosti koja ni kroz decenije bavljenja muzikom nikad nije izgubila na visini.

Tako je Vehid Gunić, antologist sevdalinke, kojeg smo spomenuli na samom početku, jednom prilikom ispričao kako je Bajro, tada još mladić, otišao na audiciju za Narodni okrestar Televizije Sarajevo, možda i najbolji muzički sastav tog vremena. Nakon Bajrine izvedbe komisija koju su činili mahom velikani sevdaha, primijetila je kako Bajri “fali basova”.

Onda se on vratio u Polje, priča Gunić, vježbao basove neko vrijeme, a nakon toga se opet vratio u Sarajevo, te pred komisijom izveo pjesmu odsviranu samo na basovima. Na oduševljeni komentar Ismeta Alajbegovića Šerbe kako je Bajro odličan i kako mu je mjesto u njihovom orkestru, Bajro je samo rekao:
“Moje mjesto je u mom Polju, u mom Cazinu”, zahvalio se i otišao.

Takav je čovjek bio Bajro Redžić. Živio je za muziku, za dobru pjesmu, za neponovljivo iskustvo sevdaha. Uvijek nekako sa strane, iza pjevača, pomalo u njegovoj sjeni, Bajro je svaku interpretaciju sevdalinke učinio potpunijom, boljom i kvalitetnijom. Svaku njegovu izvedbu publika je doživljavala jer je zapravo bio mehlem za sva čula. Toplinu, sjetu, tugu, veselje, sve je donosio kroz izvedbu sugestivno.

Zbog Bajrine svirke i pjesme Lepa Lukić se znala zaputiti posebno u kafane gdje je on nastupao. Slušala ga je i pjevala. Ona I anas, kada priča o najvećim muzičarima iz svojih najzlatnijih vremena, prvo spominje Bajru Redžića.

Jedinu priliku za diskografiju Bajri je ukazao Halid Muslimović, koji je u svojoj firmi “Halix2 izdao njegov CD. Iako taj album nije imao veliku kampanju, godinama se bio jedan od najprodavanijih diskografskih projekata. Muslimović je Redžiću za ovaj album “bacio na kafu” 500 KM (250 eura).

Osim sevdalinki, ovaj doajen sevdaha odlično je pjevao slovenske, hrvatske, makedonske, bugarske, mađarske narodne pjesme, a sevdalinke je pjevao i lično Josipu Brozu Titu.

Zanimljivo je spomenuti da mnogi Bajru i danas nazivaju, iako nije s nama već 17 godina, najvećom enciklopedijom sevdalinki na svim prostorima gdje se ona pjeva.
Bajro Redžić uistinu nije bio samo muzičar, a harmonika nije bila njegov posao. Možda upravo zato s tako velikim oduševljenjem mnogi pričaju o Bajri i danas.
I na kraju ove priče, uz poklon pjesmu, da kažemo kako Bajre Redžića nema u sarajevskoj Kući sevdaha, u kojoj se čuva uspomena na velikane bosanske pjesme. Bar tako se hvale oni koji su je gormirali i koji su danas na njenom čelu. Nije to Bajri šamar, već “borcima” za očuvanje sevdalinke i velikane sevdaha. Nisu krivi oni što su rođeni u pogrešno vrijeme I postavljeni na pogrešno mjesto. (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending