“Prva kahvana u zapadnoj Evropi otvorena je u Sarajevu, negdje oko Bentbaše, 1534., odmah nakon pojave prve kahvane koja je otvorena u Istanbulu. Poslije Sarajeva kahvane su se počele pojavljivati i u drugim evropskim gradovima, pa je tako prva kahvana u Marseilleu otvorena 1654., u Londonu 1662., Parizu 1672., Beču 1683., Splitu 1750., a u Leipzigu, npr., tek 1837. godine”, napisao je i objavio historičar Nihad Kreševljaković.

Tako je zapisala historija. Kafanski život se oduvijek odvijao u Šeheru na Miljacki; svako je vrijeme imalo svoje kafanse čari. Evo priče o najznačajnijim sarajevskim kafićima iz druge polovine sedamdesetih i prve polovine osamdesetih godina prošlog vijeka. Ovo je sjećanje na popularne kafiće: “Evergreen”, “Gong”, “Lisac”, “Stari sat”, “Davor”…

Gazda Evergreena bio je Nedo Kapetanović. On je imao ideju i sproveo ju je u djelo, ali je to bila kokuzna varijanta. A kasnije je stigao “Gong”, sa pravom lovom…Podsjećao je na disko klub.

Gong je, u neposrednoj blizini Likovne akademije, otvorio Šaban Bane Toskić.

“Sjećam da se za ulaz u Gong plaćala konzumacija 3 dinara. Znači, mogao si ući u kafić i kupiti pivu Skol. Ustvari, ovo ući možeš staviti i pod navodne znake, pošto je bilo jako teško i prići Gongu. Ali, ljudi su stajali na ulici i uživali”, govori Erbein Rešidbegović, direktor Slobodne Bosne. Čuveni upit Baneta Toskića glasio je: “Štaš ti, šta će ti pi**a popit?

Prije pedesetak godina u Sarajevu je izdato opštinsko rješenje kojim se odobrava početak rada caffe-bara Lisac. Iako su se opštinski službenici bunili da u rješenju napišu englesku verziju ugostiteljskog objekta koji su u Sarajevu kolokvijalno zvali “kafić”, tadašnji gradonačelnik Braco Kosovac i predsjednik Centralnog komiteta BiH Rato Dugonjić naredili su da opštinari zanemare zakon i postupe po želji vlasnika Damira Lisca.

Govorio je Damir Lisac da je njegov objekat prvi bio registrovan kao caffe-bar, dok su, naprimjer, Gong i Stari sat bili registrovani kao bifei.

“Ali opštinari ne znaju šta je caffe-bar? Naravno, ne znaju ni Braco ni Rato. Ali Bracine kćerke, moje prijateljice, objasne tati da taj naziv ne ruši tekovine revolucije. Odem kod druga Dugonjića i opalim istu priču, da dolazim iz Švedske sa parama koje želim uložiti u domovini. Patriotizam je tada prolazio kod funkcionera i oni narede da se u rješenju napiše caffe-bar.

Moj rođak po majci Gogo Marjanović je izbrojao da je u 26 kvadrata kafića Lisac moglo stati 135 ljudi, a ispred kafića i na trotoaru Titove ulice oko hiljadu ljudi. Pošto je kafana Park do tada držala primat najvećeg gradskog okupljališta, sa otvaranjem Lisca noćni izlasci su dobili novi oblik, jer su Sarajlije iz Parkuše dolazile kod mene, a poslije deset navečer sam ih usmjeravao na Logavinu, u Stari sat kod Neđe Alihodžića. Tada je Lisac bio jedna vrsta generacijskog statusnog simbola, jer tu nisi mogao doći i popiti piće ako se nisi uklapao u društvo, kao što si mogao u kafani Park ili u bifeima”, riječi su Damira Liscaza “Slobodnu Bosnu”..

Neđo Alihodžić bio je gazda kafića Stari sat. Ko god je u Sarajevu bio iole poznat, loga mu je bila kod Neđe Alihodžića. Stari sat je radio samo noću, ali do posljednjeg gosta. Jedan čovjek je u kafiću, pijan je, pegla, dosadan je, ali Stari sat ne prestaje raditi.

“Posljednji zvanični radni dan Starog sata, kultnog kafića u bivšoj državi, bio je prvog dana Olimpijade, u februaru 1984. godine. A Neđo Alihodžić je nešto malo radio i u ratu, kao i poslije rata. Stari sat je bio smješten u podrumskim prostorijama moje zgrade u Logavini. Prije kafića tu je bilo skladište. Od tramvajske pruge, ili od kafića Piccolo na dnu Logavine pa do bivše mesare Hamzića bio je haos, nije se moglo prolaziti. Izlazila su starija sarajevska raja, a dolazili su i gosti iz Beograda i Zagreba, jugoslovenski jet-set. Ako mene pitaš, Stari sat, Nava i Bene bile su tri udarne kafane”, kaže Dino Salman, “komšija sa prvog sprata”.

“Kafić Davor otvorili su 1977. Davorin Popović Pimpek i Gajo Vučićević, posao je vodio Kenan Šahinagić, a jedan od konobara bio je Muhamed Poričanin, malonogometni trener. U Davoru se skupljala malo avangardnija raja. Enterijer lokala osmislio je čuveni dizajner Dragan S. Stefanović, koji je radio omote za ploče Bijelog dugmeta. Interesantno je što su na zidovima bile tapete napravljene od pisama koje su djevojke slale Pimpeku. A po njima slike Mersada Berbera. A sve te originalne ideje izašle su iz ateljea Mirze Huntića na Čaršiji. I to je bila totalna avangarda. Nakon do tada stereotipnih kafića koji su radili u Sarajevu, Davor je bio modni krik”, govorio je Damir Zec, vlasnik caffe galerije Sky.

“Fikret Pike i Midhat Medo Mujkić, bivši fudbaleri Željezničara, otvorili su na Čaršiji kafić MP, mislim 1977. godine. Obojica su moje komšije s Grbavice. Nisu bili zainteresovani za vođenje knjiga, nabavku pića, pa su angažovali Jasmina Jaska Čabaravdića, sina Piketovog daidže. Kad sam počeo raditi u MP-u, kao zamjena za šankera koji je otišao u vojsku, to je bila zajebancija, jer je jedino Pike u gradu imao bolji auto od mene. MP je tada razvaljivao, a gosti su im bili sarajevska krema. Luda kuća! Bolje ti je tada bilo da radiš kao konobar nego da si danas gazda.

Ja sam u dvije godine u MP-u radio možda ukupno godinu. Nije meni trebala lova, već druženja s rajom. MP je radio dvokratno, a druga smjena oficijelno do 23 sata. Ipak, Neđo Alihodžić je za sve njih bio institucija. Znam da će se ova priča svesti na kafiće u centru grada, ali ću ja reći da je jak kafić bio i Jesenjin na Grbavici. Dobro su radila i braća Zagići, vlasnici kafića 84, kao i Đerdan, A klub”, prisjeća se Sejo Beširević, nekadašnji vlasnik caféa Epoha u Staklenom gradu, koji nam je sugerisao da bi ga najbolje bilo potpisati kao “redovnog posjetioca sarajevskih kafana”.

“Ja se sjećam da su ’70-ih i i početkom ’80-ih dobro radili i Scotch, Mod, a Seji Čengiću, vlasniku kafića na Skenderiji koji su svi znali kao Kod Čenge, treba dodijeliti Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Odgojio je generacije i generacije sarajevskih srednjoškolaca. Dobar je bio i onaj Žabac i njegov kafić Muppet na Čobaniji. Sjećam se i Adamsa i Zeppelina na Čengić Vili, zatim kafića Refika Muftića na Alipašinom Polju i Borsalina u istom naselju. A klub je otvoren 1981. i to je bio osamnaesti po redu kafić u Sarajevu. Radio je samo naveče, a kad sam ga je preuzeo, 1984., radili smo dvokratno”, kaže Mensur Beganović Bega, vlasnik parfimerije BEM Commerce.

Ilijas Torlak otvorio je 1. januara 1978. Navu, prvi konceptualni kafić u Sarajevu. Nava je ime dubrovačkog jedrenjaka, a enterijer u tom kafiću bio je osmišljen kao brodska kabina.

“Bile se dvije vrste jedrenjaka Nava. Jedan je bio sredozemni, a drugi atlantski. Enterijer u mom kafiću bio je vjerna replika Nave, malih brodova koji su plovili po Mediteranu. Čak su metalni dijelovi bili utisnuti u lamperiju, baš kao na brodu, da se mornari – u ovom slučaju moji gosti ne bi ogrebali. U vrijeme kada sam otvorio Navu u Sarajevu su radili i Gong, Benito, Stari sat, Adams Seje Drljevića, potom MP, Charlie, Šerbo…

Bili smo dobre gazde i dobri psiholozi, nije bilo belaja, naši gosti nisu nosili noževe, pištolje… Svi uspjesi sarajevskih sportista i muzičara proslavljali su se u Navi. Kao, recimo, kada je K.K. Bosna 1979. osvojila titulu prvaka Evrope. Telegram u kojem je pisalo da je Sarajevo dobilo Olimpijadu, 1978., prvo je iz Atine stigao u Navu, pa tek onda u Komitet. Dolazili su u Navu Zdravko Čolić, Davorin Popović, Kemal Monteno, Safet Sušić…”, govorio je Ilijas Torlak.
Derviš Klokić je bio gazda Dedana.

“Dvije najjače kafane u gradu početkom osamdesetih bile su Stari sat i Dedan. Recimo, Dedan je bio smješten u pedesetak kvadrata, a konobari iz tog kafića su raju nekada znali posluživati kod Sebilja. A sve do Olimpijade 1984., koke su izlazile do 23 sata. Pa se, kad one otfuraju kući, i muška raja raziđe, šta će. Ali, bio je mangupluk raditi u Dedanu, jer su sve koke bile tvoje. Reći ću još jedan podatak: u kafiću Ara na Čaršiji, u kojem sam dužio šank, za jednu noć, 1982., posluženo je 3.000 pića! Nažalost, Ara, čiji je gazda bio Rešo Ljuhar, radila je samo šest mjeseci”, objašnjava Suad Muzurović.

“Pauza u Dedanu je, do Olimpijade, svakog dana bila od 15 do 18 sati, kao i u većini sarajevskih kafića. U Dedanu sam počeo raditi još kao srednjoškolac, mislim 1982. godine. Radio sam kao konobar, a tu su bili moji prvi dodiri s muzikom. Kao DJ je radio Igor Stepanović, koji je muziku kupovao uglavnom u Münchenu, ali i u Londonu. Imali smo dva Technics gramofona, Quad pojačalo, četiri Tannoy zvučnika, Citronik miksetu, Sharpov deck. Mislim da je to pored nas još jedino imao kafić Rock, takođe na Čaršiji. Već 1983. počeo sam raditi kao DJ u klubu ABC na Čengić Vili”, govorio je Dragan Kožović Kožo, prije, za vrijeme i nekoliko godina poslije rata sarajevski DJ, danas vlasnik caféa Nostalgija.

Kafić Stari sat zatvoren je prvog dana Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, 7. februara 1984. godine. Tako je i gornja vremenska granica našeg teksta upravo taj datum. (Naj portal)