Pratite nas

Razglednice

Uveče zaspite na ostrvu, a probudite se na poluostrvu: NEJVJEROVATAN GRAD I ZAMAK U KANALU LAMANŠ!

Published

on

Izdižući se visoko iznad nivoa mora, Mon Sen Mišel je stjenovito ostrvo u kanalu Lamanš, na oko kilometar od Normandije u Francuskoj.
Mon Sen Mišel je nevjerovatan grad, zamak, ostrvo i opatija u jednom. Manastir smješten na sam vrh ostrva i njime dominira površine je 55.000 metara kvadratnih učinio je ovu destinaciju svjetski poznatom.

Sazidan u osmom vijeku zauvijek je ostao nedostižan za Engleze koji su uspjeli nekada da osvoje čitavu Normandiju, ali ne i ovo ostrvo, dijelom zbog nepristupačnog polozaja grada, a dijelom i zbog njegovih masivnih zidina

Dramatičan pogled i vijugave ulice srednjevjekovnog grada, na četiri sata vožnje od Pariza, uvrstile su ovo nesvakidašnje mjesto na UNESKO listu svjetske kulturne baštine. Pored toga, smatra se i jednim od najposjećenijih mjesta u Francuskoj.

Sve do izgradnje prve crkve u osmom vijeku ostrvo je nosilo ime Mon Tomb jer je svojim izgledom podsjećalo na uzvišenje grobne humke. Legenda iz 708. godine kaže da se biskupu Avranša javio Arhangel Mihajlo i rekao mu da na ovom ostrvu sagradi crkvu, međutim, biskup ipak nije to učinio te mu je Arhangel vrelim prstom napravio rupu u lobanji (lobanja se i danas čuva u crkvi u Arvanšu).

U vrijeme Francuske revolucije i opadanja značaja crkve, 1790. godine, opatija je napuštena. Sve dok se monasi na nju nisu vratili 1969, ostrvo je služilo kao zatvor a nosilo je ironičan naziv “Mon Libr”, sto u prevodu znači “Slobodno brdo”. U tamnicama Mon Libra svojevremeno je bio zatočen i Viktor Igo.

Centralni dio zamka čini crkva izgrađena u jedanaestom vijeku. Jedno od najljepših mjesta u ovom samostanu je bašta koja se nalazi odmah pored crkve, a veoma je značajna jer povezuje sve puteve i sobe. Zanimljivo je da su drevni redovnici koristili dvorište na vrhu utvrđenja za proizvodnju povrća i lkekovitog bilja.

Na ulaznim kapijama grada nalazi se amblem grada (dva lososa koji plivaju u suprotnim smjerovima) i informacija do kada tog dana treba da napustite poluostrvo ako ne želite da plivate. To je obično u ljetnim mjesecima do 19, a u zimskim mesecima do 17 časova, tako da je u obilazak ostrva najbolje krenuti oko podneva.

Glavna ulica je danas načičkana najrazličitijim prodavnicama, gdje možete kupiti različite sitnice, od suvenira do brze hrane. Tu je jedan i od najpoznatijih restorana “Mere Poulard” gdje se jede autentični omlet koji se služi u posudama iz XIX vijeka. Na ostrvu možete kupiti i biskvit “Mere Poulard” koji ima tradiciju dužu od 200 godina, piše Plezir.

Ovo mjesto nije ostavilo ravnodušnim ni filmsku produkciju, pa je poslužilo kao model za izgradnju grada Minas Tirita koji se pojavljuje u filmu “Gospodar prstenova”, kao i mjesto gdje su snimljena ostvarenja poput “Čovjek sa gvozdenom maskom” i “Tri musketara”. (Naj portal)

Razglednice

Priča o nastanku Mosta ljubavi u Vrnjačkoj Banji: LJUBAV JE ODVELA PRAVO U SMRT

Published

on

Danas mnogi zaljubljeni parovi odlaze na most ljubavi, u Vrnjačku Banju kako bi “zaključali” svoju ljubav, ispisujući svoja imena na katancu i bacajući njegove ključeve u Vrnjačku rijeku.

Ovo mjesto je simbol ljubavi, ali legenda o nastanku ovog mosta je tužnija nego što možete i da zamislite. Nastanak ovog mosta je obavijenom velom tuge, izgubljene ljubavi i jednog tragično okončanog života.

Priča o vrnjačkom Mostu ljubavi ide ovako:
Za vrijeme Prvog svjetskog rata, učiteljica Nada i oficir Relja su se zavoljeli, to je bila ljubav jača i veća od svega. Njih niko nije mogao da razdvoji, vjerovali su svi. Međutim, rat je bjesnio, pa oficir odlazi u Grčku na ratište, uz obećanje da će se vratiti i da će njegova i Nadina ljubavna priča nastaviti i da će je krunisati brakom. Uprkos obećanjima, Relja se nikad nije vratio.

Nakon završenog rata upoznaje lijepu Grkinju i raskida vjeridbu sa Nadom. Za Nadu, je ovo bio pretežak udarac. Zbog prevelike tuge, umrla je mlada i nesretna.

Ne želeći da dožive njenu sudbinu, mlade Vrnjčanke počele su potom da za metalnu ogradu jednog od mnogobrojnih mostića preko Vrnjačke rijeke, kače katance, “zaključavajući” tako svoju ljubav. Od tada, ovaj most nosi naziv Most ljubavi.

Saznavši sve to od mještana tokom jednog svog boravka u Vrnjačkoj Banji, legendu o tragičnoj ljubavi dvoje mladih ovjekovečila je i pjesnikinja Desanka Maksimović u svojoj pjesmi “Molitva za ljubav”. S vremenom je, međutim, tradicija “zaključavanja” ljubavi pala u zaborav, ali su je mladi prije deceniju i po opet obnovili. (Naj portal/foto: Shuterstock)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending