Pratite nas

Sudbine

Zabunili se Mostarci: KLANJALI DŽENA*U MATIJI BALENTIĆU UMJESTO SALKI MUJKIĆU

Published

on

U mostarskoj mr*vačnici Bolnice doktor “Safet Mujić” 4.februara 1982. godine desio se nesvakidašnji slučaj: zamijenjeni su lijesovi Salke Mujkića, penzionera iz Ljubuškog i Matije Balentića, penzionera iz Mostara.

Rodbina Salke Mujkića je 4.februara otišla po lijes um*log da bi tijelo povezli u Ljubuški na sa*ranu u džamiji Poprište. Poslije obavljene dženaze, Salko Mujkić je ukupan u Haremu Zorbinovac u Ljubuškom. Inače, nije imao uže rodbine i živio je samačkim životom. Na posljednjem ispraćaju prisutni su o njemu sve najbolje rekli.

Ali 5.februara dolazi u Ljubuški uža rodbina Matije Balantića, penzionera iz Mostara koji je um*o istog dana kao i Salko Mujkić iz Ljubuškog. Zatražili su da se otvori Salkin grob.

U prisustvu daljne rodbine i mili*ije, kako su objavili tadašnji mediji, u Ljubuškom izvršeno je otvorenje gro*a. Kada su sinovi, zetovi i rodbina Matije Balentića otvorili sanduk, rekli su da je to Matijino tijelo, njihovog oca, djeda i punca, te da je izvršena zamjena lijesa u Mostarskoj mrt*ačnici.

Preuzeli su Matijin lijes i odvezli ga u Mostar, gdje su ga kasnije sahranili po katoličkim običajima.

U potrazi za tijelom Salke Mujkića, saznalo se da se lijes nalazi i dalje u Mostarskoj mr*vačnici.

Tako je pokojni Salko Mujkić dva puta sahranjivan u Ljubuškom!? A pokojni Matija Balentić jednom u Ljubuškom kao Salko, i drugi put u Mostaru kako mu piše i u mr*vačkom listu.

U Ljuuškom su dugo komentarisali kako to da hodže koje su kupale rahmetliju/pokojnika nisu vidjele da Salko nije obre*an/osune*ćen. Ili su mislili da čovjek nikada nije ni bio kod ber*erina. Po drugoj šeretskoj verziji, možda je Matija bio osune*ćen! (Naj potal/AS 1982.)

Sudbine

Sulude ideje: KAKO JE MAO CE TUNG 1955. OBJAVIO RAT VRAPCIMA?

Published

on

Čovječanstvo destruktivno utječe na okoliš na razne načine. Jedan od najeklatantnijih je masovno izumiranje životinjskih i biljnih vrsta – kroz jedno takvo, koje se smatra šestim masovnim izumiranjem na Zemlji, upravo prolazimo.

Ljudi su, doduše, po svemu sudeći pretjeranim izlovom izazvali masovno globalno izumiranje velikih sisavaca poput mamuta i mnogo prije razvoja industrijske civilizacije, u prelasku s pleistocena na holocen, prije 10-15 tisuća godina. No nikada, barem koliko nam je poznato, čovjek nije planirano i sistematski pokušao istrijebiti jednu životinjsku vrstu i zamalo u tome uspio sve dok komunistički vođa Mao Ce Tung nije preuzeo vlast u Kini.

Devet godina nakon što su njegovi komunisti pobijedili u Kineskom građanskom ratu 1949. i preuzeli vlast u zemlji, Mao je pokrenuo revolucionarni društveno-ekonomski program nazvan Veliki korak naprijed, s ciljem da Kinu od zaostale agrarne zemlje pretvori u industrijsku velesilu, u skladu s marksističkom doktrinom prema kojoj se pravo besklasno društvo ne može uspostaviti bez prethodnog razvoja sredstava proizvodnje.

Veliki korak naprijed – u masovnu glad
Za to su, naravno, postojali i objektivni razlozi – Kina je bila izuzetno nestabilna zbog oslabljene ekonomije i nedostatka industrijske infrastrukture, što je bila posljedica i japanskog razaranja i okupacije u Drugom svjetskom ratu i zapadnjačke imperijalističke dominacije u takozvanom “Vijeku poniženja”, od sredine 19. do sredine 20. vijeka. Kinesko ulešće u Korejskom ratu protiv Amerike i njenih saveznika, od 1950. do 1953. godine, dodatno je uništilo ekonomiju.

Mao je pokušao industrijalizirati po uzoru na Sovjetski Savez, ali brzo je shvatio da siromašnoj zemlji nedostaju sredstva da uopće započne industrijalizaciju. Stoga je još 1954. pokrenuo nacionalnu kampanju poljoprivrednih reformi i kolektivizacije, kako bi Kinu učinio samodovoljnom po pitanju proizvodnje hrane. Plan je bio da poljoprivrednici siju i ubiru ono što im se naredi odozgo te da država kontrolira svu proizvodnju.

Mao i Komunistička partija pokrenuli su 1958. godine nacionalni ekonomski program pod nazivom “Veliki skok naprijed”, čiji je cilj bio uveliko izgraditi ekonomiju kroz pristupe usmjerene na poljoprivredu. Mao je kao cilj zadao da kineska ekonomija prestigne britansko za ni više ni manje nego 15 godina, piše autor Daniel Choi na blogu History of Yesterday.
Vrabac koji krade rižu – “javna životinja kapitalizma”

Ova ideja već se pokazala pogubnom u Sovjetskom Savezu, no to Maoa očito nije smetalo. Istorija je prepuna slučajeva kada su vladari s previše moći u svojim rukama dolazili na ideje i provodili odluke koje su imale katastrofalne posljedice, no ideja koju je Mao dobio za vrijeme posjete jednom selu 1955. zaista se ističe.

Kad je tamo spazio vrapca koji kljuca rižu, Mao je proglasio vrapca pticom koja je štetna za kinesku poljoprivredu. Ta jedna izjava bila je dovoljan signal da Kineska komunistička partija proglasi rat vrapcima i mobilizira cijelu zemlju kako bi istrijebila ovu dražesnu pticu, koju je partija prozvala “javnom životinjom kapitalizma”. Buržujski vrapci, naime, bezočno kradu mukotrpno stečene plodove kineskih seljaka, a partija to nije mogla tolerirati.

Mao je, osim vrabaca, naredio i istrjebljenje muha, štakora i komaraca, a sve je dobilo službeno ime – Kampanja četiriju štetočina. Za razliku od vrabaca koji su bili na meti jer jedu žitarice i voće, ostale vrste su bile na udaru zbog prenošenja zaraznih bolesti – kuge i malarije, među ostalim.

Obračun s vrapcima u poljskom veleposlanstvu

Milioni kineskih seljaka, tvorničkih radnika, učenika, činovnika i vojnika bili su mobilizirani za ovaj rat protiv klasnog neprijatelja u koji su krenuli vrlo ozbiljno, organizirani u grupe koje su lovile vrapce, naoružani puškama i praćkama, ali i drugim sredstvima. Sistematski su uništavali gnijezda vrabaca, razbijali jaja i ubijali mlade te podmetali pticama otrov u hranu.
Jedna od naširoko korištenih metoda bila je bubnjanje, vikanje i lupanje loncima i tavama oko drveća na kojem su se vrapci odmarali. Kako su se zbog buke bojali sletjeti natrag na stabla, vrapci bi letjeli uokolo sve dok ne bi pali mrtvi od iscrpljenosti.

Jedna epizoda iz ove kampanje bila je posebno nadrealna: vrapci u Pekingu su se, prema izvještajima iz tog doba, u jednom trenutku pred progonom počeli sklanjati u vrtove stranih veleposlanstava, gdje su bili van dohvata revnih komunističkih udarnika.

Tako su, između ostalih, navalili u veleposlanstvo bratske, socijalističke Poljske. Ne zna se jesu li tamo zatražili politički azil, ali se zna da su kineske vlasti zatražile pristup veleposlanstvu kako bi ih pobile, no poljski veleposlanik im je odbio dozvoliti ulaz u kompleks pod svojom jurisdikcijom. Umjesto toga, lovci na vrapce su okružili vrt veleposlanstva i bubnjali puna dva dana, dok vrapci nisu uginuli od iscrpljenosti. Osoblje veleposlanstva moralo ih je iznositi lopatama, piše portal Ozy.com.

Iako ne znamo egzaktne brojke o tome koliko je vrabaca na ovaj način pobijeno, prije svega jer su vlasti tada rutinski napuhavale brojke kako bi dostigle zadane kvote, stručnjaci vjeruju da su ubijene stotine milijona ptica i da je vrabac u Kini bio pred izumiranjem.

Mao 1960. shvatio grešku, ali bilo je kasno

Ali vrapci nisu bili jedine žrtve. Brojni ljudi su, prema izvještajima, stradali padajući s krovova na koje su se penjali kako bi uništili njihova gnijezda, a i druge ptice i životinje stradale su od otrova ili metka namijenjenog vrapcima.

“Djecu se hvalilo jer su mrtve vrapce dovodili na središnju lokaciju. Ljudi su mi rekli da lokalna delikatesa od pečenih vrabaca na ražnjiću više nije bila dostupna nakon kampanje, jer su ptice bile praktički eliminirane”, kaže Judith Shapiro, profesorica na Američkom sveučilištu i autorica knjige Maov rat protiv prirode, koja je za tu knjigu intervjuisala brojne Kineze koji se sjećaju tog doba.

Ipak, Partiji se njen obračun s “kapitalističkim” vrapcima brzo obio o glavu.

“Negativni učinci [kampanje] bili su očigledni brzo, jer je navala skakavaca sljedeće sezone nanijela daleko veću štetu usjevima od vrabaca”, kaže Shapiro.

Zvuči nevjerovatno, ali kineski dužnosnici nisu uzeli u obzir da vrapci, osim što jedu žito, jedu i kukce. Tek ih je ornitolog Tso-hsin Cheng 1960. uspio uvjeriti u to. A kako su vrapci bili izbačeni iz igre, populacija skakavaca i drugih kukaca se namnožila preko svake mjere i počela tamaniti usjeve.

Mao je do 1060. shvatio svoju grešku i pozvao na prekid rata protiv vrabaca, ali šteta je već bila napravljena. Osim što usjeve od kukaca više nisu branile ptice, vladala je i nestašica pesticida koji je potrošen u sklopu Kampanje četiriju štetočina.

“Seljaci su noću pokušavali ubiti kukce postavljajući ogromne svjetiljke usred polja kako bi insekti letjeli dok ne padnu mrtvi”, piše autor Jasper Becker, novinar hongkonškog South China Morning Posta, u knjizi Gladni duhovi.

Autor knjige o gladi: Kanibalizam je bio raširen, roditelji su jeli djecu

Pored toga, Mao je naredio desetinama milona seljaka da napuste svoja polja i rade u čeličanama, kako bi zadovoljili njegove industrijske ambicije. Došlo je i do masovne deforestacije zbog pretjerane sječe stabala za drveni ugljen potreban za visoke peći. A kad su se ovim problemima pridružili poplava 1958. i suša dvije godine kasnije, uslovi za totalnu katastrofu bili su ostvareni.
Iako su prinosi od 1957. nadalje padali, lokalni partijski dužnosnici prijavljivali su napuhane brojke i zapljenjivali od seljaka sve veći udio, odnosno “višak” sve manjih prinosa, pa ovima više nije ostajalo dovoljno da bi preživjeli. Viši dužnosnici nisu se usuđivali priznati da je kolektivizacija dovela do kolapsa pa su za njega krivili vremenske nepogode.

Ni za broj ljudi koji je umro od gladi u takozvanoj Velikoj gladi od 1959. do 1961. nema egzaktnih podataka, ali procjene se kreću od 15 pa sve do 55 miliona umrlih. Ljudi su umirali i od iscrpljenosti, a po jednoj procjeni oko 2 miliona ljudi su partijske milicije premlatile ili mučile do smrti. No glad je bila glavni uzrok pomora, a postoje brojni izvještaji da je izazvala i masovni kanibalizam.

Becker u svojoj knjizi piše da se ljudsko meso doslovno prodavalo na tržnici, a da su očajni roditelji međusobno razmjenjivali djecu kako ne bi ubili i pojeli vlastitu. Becker također sistematično pokazuje kako je primarno Maova politika zazvala masovnu glad, a ne prirodne nepogode koje nisu bile gore nego u prethodnom periodu, kada nisu izazvale takvu opću glad.

Maov režim je na kraju bio prisiljen uvesti 250.000 vrabaca iz Sovjetskog Saveza kako bi obnovio gotovo istrjebljenju domaću populaciju ove ptice. Istovremeno, nakon velike gladi režim je dozvolio uzgoj i prodaju divljih životinja na mokrim tržnicama

Međutim, kataklizma izazvana Velikim skokom naprijed ostala je tabu u Kini sve do danas, a arhivi iz tog razdoblja nikad nisu do kraja otvoreni.

“Mao nije znao ništa o životinjama. Nije želio razgovarati o svom planu niti slušati stručnjake. Jednostavno je odlučio da treba ubiti četiri štetočine”, zaključio je kineski novinar i ekološki aktivist Dai Qin za BBC.

Nakon krvave Kulturne revolucije koju je Mao pokrenuo 1966. godine, a koja je završila njegovom smrću 1976., Partija je konačno odustala od državne kontrole nad poljoprivredom. A mnogi seljaci su se, uslijed gladi koju su preživjeli, okrenuli hvatanju i uzgoju divljih životinja, bilo za vlastitu oshranu, bilo za prodaju – što je ilegalna praksa u većini zemalja svijeta.

Režim je službeno dozvolio i potaknuo tu egzotičnu poljoprivrednu aktivnost kako bi suzbila glad i siromaštvo. Divlje životinje su se počele masovno uzgajati i prodavati na takozvanim mokrim tržnicama. A naučnici smatraju da je koronavirus SARS-CoV, a možda i njegov svojevrsni nasljednik SARS-CoV-2 (uzročnik trenutne pandemije), prešao na ljude upravo s divljih životinja koje se prodaju na tim mokrim tržnicama.

Drugim riječima, Maov tragični eksperiment s istrjebljenjem vrabaca možda je imao dalekosežnije posljedice nego što se na prvi pogled čini. (Naj portal)

PROČITAJTE I OVO:

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending