Pratite nas

Razglednice

Žarko Janjić o legendama iz istočne Hercegovine: U PRISOJANIMA MAJKA NE MOŽE PODIĆI SINA

Published

on

U Prisojanima, najsunčanijem i najljepšem dijelu Ljubinja, odavno nema nijedne nove kuće. Tu, gdje su nekad živjeli begovi, danas vlada pustoš i – vjerovanje da će svako ko se tu naseli ostati bez muškog potomka. Rašljar iz Zagreba ovdje nije našao vodenu žilu, ali šta je u staroj kamenoj gomili otkrio čudni arheolog iz Sarajeva i dalje je tajna… Da li je sve počelo sa gromovima koji su bjesomučno stali udarati u brežuljak iznad naselja?

Hiljade izbjeglica iz Dubrovnika, Sarajeva, riječnih dolina Neretve i Bregave slilo se za vrijeme ratnih dana u istočnohercegovačko mjesto Ljubinje, ali niko ne htjede da se naseli u njegovom najljepšem dijelu – u Prisojanima.

Strah od ukletog mjesta jači je od onog koji ih je gonio iz dojučerašnjih domova. I svi oni koji ne vuku korijene iz ovog kraškog kraja, jednog od rijetkih u BiH, koji nema izvora žive vode, začas su čuli jezive priče i odustali od svake nakane da se tu nastane i zatemelje novu kuću. Iako su Prisojani, kako im ime kaže, najsunčaniji predio Ljubinja, blago uzdignut nad zelenim poljem, na samo kilometar od centra grada – ostali su pusti, prepušteni pacovima, sovama i gluvom toku vremena. U njihovom srcu ostale su razjedene ruševine sa sivim zidovima, sa kojih otpadaju posljednji ostaci maltera – jedini dokaz da je tu nekada cvjetao život, ali i da je naglo zamro.

Groblje dječaka

Drama je počela u pretprošlom vijeku… U proljeće, poslije obilnih kiša, čim su se rascvjetale prve džanarike koje su okruživale najveće kuće u cijelom Ljubinjskom polju, groblje se stalo puniti dječacima! Niko nije znao šta se dešava, o kakvoj epidemiji je riječ, a plač nije jenjavao ni kad je na okućnicama izbio opojni zovin cvijet. Ni vrelina dugog ljeta nije umirila nervozu i uzaludna napinjanja mještana da dokuče tajnu: zbog čega umiru dječaci i mladići pred punoljetstvom.

“Ako je epidemija, zašto ne pokosi nijednu njihovu vršnjakinju, ako je bolest kako je preživješe tog proljeća svi starci i starice? – pitahu unezvijereni roditelji stradalnika, ali odgovor nije stizao niotkud.

Umjesto toga, onako nevoljne, zaobilazili su ih ljudi na prašnjavim drumovima prema Žrvnju i Kapavici, nemajući šta da im kažu, ne znajući kako da ih utješe, bojeći se da nevidljiva okuženost ne pređe i na njih. Tog avgusta smjenjivali su se dan za danom, jaki naleti gradonosnih oluja nad cijelim krajem, a gromovi su žestoko udarali u Kovačicu, brežuljak tik iznad Prisojana… Tačnije, u gomilu kamenja na njenom vrhu, za koju se nepouzdano govorilo da je grobnica nekog Ilira ili Daorsa, pokopanog prije više od dvije hiljade godina. Ali, niko se ne usuđivaše da raskopa ogromnu kamenu gomilu i utvrdi istinu.

“Prokleti smo od Kovačice… Još mi je majka, kao djevojci iz Grablja, govorila da se ne udajem tamo pod onaj brijeg koji se zove Kovačica. A ime je dobio po tome što gromovi u njoj kuju neki nepoznati metal, čija se žila sigurno spušta do polja, znači ispod ovih kuća – šaptala je stara, izborana nena unučici, koja je pokisla ćutala na divanu i stresala se od svakog novog bljeska munje, iščekujući udar i podrhtavanje prozora. A čim bi se stišala oluja i ptičji pjev pozdravio prvi mlaz sunčeve svjetlosti iza odlazećeg oblaka, strah bi smijenila tuga za trojicom braće, koju su muškarci odnijeli prema haremu, dok su po njima sipale bijele latice džanarika i ranih trešanja.

Bilo je tu nešto strašno!

“Bilo je tu nešto strašno, a što niko jasno neće saznati, pošto u ono doba knjige nisu dobro vođene, a malo je bilo pismenog svijeta da nešto zabilježi i ostavi pouzdan trag – pričao je Pero Likić, strastan pripovjedač, odličan poznavalac istorije ljubinjskog kraja.

“Mi Likići tamo imamo imanje, ali niko ne podiže kuću. Odavno se šapuće o tom prokletstvu, tačnije: da tamo ne možeš podići muškog nasljednika. Ipak, da krenem kakvim-takvim redom. Još kao dijete slušao sam priču da je neki Serdarević, po dolasku Austrije u ove krajeve, odselio u Tursku i tamo u Stambolu sreo jednog Hercegovca koji je govorio našim jezikom, ali mu je vrdao da je od Mostara. “Odakle od Mostara?” pita ga taj, a Serdarević će: “Tu, brate, od Stoca, od Ljubinja”. Na to će onaj: “Ma, znam ti ja Ljubinje kao svoj džep. Mene je baš iz njega otjerao suvi ljetnji vjetar (posunčanik) što duva s Pićareva gumna, s brda Radovinje, a i činjenica da majka teško podgoji sina pod Kovačicom!”

Tako je priča o jezi Prisojana kod Ljubinja stigla i na azijski kontinent. Prema kazivanjima starijih stanovnika Vođena, u Prisojanima su na tri mjesta ozidane izbe, što bi moglo značiti da su tu živjeli begovi.

“I ja pamtim priču kako je tamo bio neki beg, prezivao se Burek. Vele da je poslije pravoslavnog Božića bacao po punu kacu (bačvu) plećki što su mu ih donosili Srbi što su radili na njegovom imanju. Tako je, eto, sit i presit, moćan i bogat bio… A danas, eno, od svega ostale omeđine, ruševine, bez igdje ikoga – objašnjava Pero.

Međutim, priča o tome da majka ne može podići sina u Prisojanima pod Kovačicom nije nestala sa turskim zemanom. O tome naš sagovornik svjedoči:

“Pamtim da je u Gornjim Prisojanima živio Aćim Turanjanin, imao je tri kćeri i dva sina. Kćeri poudao – Zoru u Gradac, Anđu u Ošaniće kod Stoca, stanu u Krajpolje, a oba sina su mu umrla!!! Evo, vidiš, sa mnom je u školu u Ljubinju, između dva svjetska rata, išao Bogdan Turanjanin, rodom iz Prisojana. Bili smo dobri prijatelji, ali nije dočekao da odraste, da stekne potomke… Uhvatile su ga ustaše i usmrtile u jami Pandurici!

Rašljar iz Zagreba

Poslije se više nikad u Prisojanima nisu igrala bilo kakva djeca. Ni muška, ni ženska. Jer, putar Ilija Mićić, koji je podigao kuću kod lokve Žešnice, sa suprugom, nije imao djece, baš kao ni lugar Ćamil Topalović koji je u toj kući živio poslije njega.

“Ostao je u ljudima neki strah. Nejasan, ali veliki… Od lokve Žešnice, od Mangovina, gdje je nekada živio Aćim Turanjanin, bilo je više od hiljadu ovaca. Čobani iz našeg sela, jer su tamo sada naša imanja. Oni su tu katkad i noćivali sa stadima, ali nikome nije ni na um padalo da se tamo stalno nastani… Ja ne tvrdim da tamo nešto ima, opasno i smrtonosno, ali tvrdim da je strah veliki… – dodaje čika Pero Likić.

Negdje šezdesetih godina minulog vijeka, izmučeni bezvodicom, Ljubinjci su u pomoć pozvali i jednog rašljara iz Zagreba, da im potraži kakav podzemni tok, podzemnu vodenu žilu… Čuvši priču o Prisojanima, odmah je rekao: “Idem tamo!”

I pokojni Radomir Likić u 74. godini nam je pričao da jasno pamti taj dan. I svečani čas kada je rašljar, prezivao se Jurdana, prošao kraj ruševina nekadašnjih begovskih kuća, stao na požutjelu ledinu isušenu suncem, i zapovjedio:

“Bušite ovdje, nipošto ne minirajte, jer će vam voda pobjeći!

Kobre su vitlale dva dana na bivšem imanju Aćima Turanjanina u Mangovinama, na nekoliko desetina metara od kuća koje je zadesila velika tragedija… I, ništa!

Rašljar je otputovao neobavljenog posla, a Ljubinjci će, znatno kasnije, dovesti vodu vodovodom iz stolačke opštine, sa vrela Bregave, dok će misterija Prisojana i dalje trajati.

Zagonetka

“Pred ovaj posljednji rat u Bosni i Hercegovini – podsjeća naš sagovornik Petar Likić, – iz Sarajeva stigoše arheolozi i počeše da otkopavaju kamene gomile i traže ko je u njima sahranjen. Čuo sam da je vođa ekipe posebno bio zainteresovan za onu na Kovačici. Cijela ekipa bi se u suton vratila u Ljubinje, u hotel, a on bi na onoj gomili, na Kovačici, poviše Prisojana, ostajao cijelu noć. Niko nije objasnio zašto, ni šta je to tamo našao i otkrio u grobu starog Ilira ili Daorsa. Je li tu izvor cijele ove strašne priče, ja ti to ne znam. Ali, sigurno je bilo nešto što drugima nije htio pokazati…

Na dvjestotinjak metara vazdušne linije, zapadno od ukletog kraja, u Ljubinju niče novo naselje sa 145 privatnih kuća. Izbjeglice i domaći ljudi grade. Nikome i ne pada na pamet da novi dom zatemelji u dijelu mjesta gdje se život ugasio, a ostala grozomorna priča.

I oni, koji u nju u prvi mah ne vjeruju – ne smiju da je iskušaju. Bez obzira na znanje i zvanje. Iako je, kako će vam potvrditi svi odreda, lokacija u Prisojanima najljepša za život u cijelom ljubinjskom kraju… (Naj portal)

 

Razglednice

Mostarske razglednice: ZNATE LI DA JE KRIVA ĆUPRIJA BILA PRETEČA STAROM MOSTU?

Published

on

Svaka priča o Mostaru prvo asocira na Stari most, a onda na “Velež”, Eminu…, najpoznatije simbole bisera sa Neretve. Međutim, malo ko zna priču od maloj ćupriji iznad Starog mosta, poznatijoj kao Kriva ćuprija. .

Kriva Ćuprija je, zapravo, najstariji jednokrilni kameni most u Mostaru. Sagrađen je u vrijeme osmanske vlasti, 1558 godine, a sagradio ga je arhitekta Ceyvan Ketoda. Visok je 4,15 metara a širok 8,42 metra. Do njega se može doći kamenim stepenicama a od Starog mosta udaljen je 30-tak metara zapadno. Originalni kamen od kojeg je prvobitno sagrađen, uništen je u poplavi 2001 godine ali nedugo zatim, pod UNESCO-vom zaštitom je ponovno sagrađen.

Za vrijeme osmanske vladavine preko ovog mosta se odvijao jako gust saobraćaj jer je most predstavljao jedini povezni objekat za prelaz preko Radobolje u njenom donjem toku. Sve do uspostavljanja željeznice u Mostaru 1884 godine, ovaj se most nalazio na glavnom drumu koji je vodio od juga prema sjeveru i obratno. Kasnijom izgradnjom brojnih željezničkih mostova Kriva Ćuprija je izgubila tovarni ali i pješački saobraćaj.

Kriva ćuprija je izgrađena na tradicionalan način. Spoj je ručno klesanog Tenelija kamena i maltera, a ograde su napravljene od krečnjaka. Preživjela je i posljednji rat, ali ne i poplavu nekoliko godina nakon njega. U zimskim poplavama, 31. 12. 1999. godine, Kriva ćuprija se srušila. Što je rat započeo poplave su dovršile. Postoje predaje da je prema njegovom planu sagrađen Stari most. (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending